Piše: SIBIN
Čitam tekst o Simon Vej, i malo mi fali da – proleterski proplačem.
Ta, kako su je prepoznali, „kartezijanska dualistkinja“, mnogo je držala do – duhovne patnje, čak nešto više nego do tjelesne, i kako bi je iskusila, batalila se profesure i otišla u fabriku. Rezultat: „Fabrički dnevnik.“
Njen primjer savršeno pokazuje da je većina ljevičara samo to radi poze, pokrića, prisvajanja vrijednosti, za koje se bore iz tople, udobne, raznim naslovima snabdjevene sobe.
Srećko Horvat je, između ostalog, otišao i do Kine kako bi dao podršku radnicima koji su štrajkovali u jednoj banci. Neizostavno se pominje patnje koju prolazi Asanž, čovjek koji se borio za sve nas i koji je izdat od svih nas.
U toj izdaji, ne zaboravimo, prednjačila je Evropa! SAD ga čeka kao dželat!
Kod nas je Đilas opalio najjači šamar komunistima, i sad oni koji veličaju Tita, govore o literaturi najvećeg disidenta.
Kako, jebem ti, upariti to, jer, ili si za Broza, ili za onoga što se borio za fleksibilizaciju sistema, njegovu demokratizaciju.
Zato se Simon V. priključila radnicima, znajući da im nije dovoljna saosjećajnost na riječima… Tim prije ljevica ne može da uspije, nedostaju joj istinski ljudi koji imaju realno iskustvo.
