Što ćutiš jutros divlja zelenooka zvjeri,
Što skrivaš krvavo lice puno rana i ožiljaka,
Slutiš li to da opet kidišu strvoderi
I škljocaju očnjacima iz svog smrdljivog mraka?

Šta tajiš jutros i trpaš u svoja bezdan – njedra,
Sleđena od tuge koja ne zna da prođe?
Što jaukom svojom kidišeš na kamena bedra
Mosta koga sjenka neprebola glođe?

Da li to još pamtiš onaj kravi pir,
Ono zločin – koplje sred zenice ti oka?
Zašto ovo jutro mamiš u svoj duboki vir
Da opet ne izrone krik i kletva, krvava i duboka?

Jesi li to gluva, studenice, za zvonki dječji smijeh,
Za ruke koje sad grle nebo poviše Čakora?
Iznjedri više taj urlik i praiskonski grijeh,
Pa da nas konačno minu lelelek i tuga Visitora.

Murina, 30. april 2025.
Emilo Labudović

Tagovi