Lelek nad praznim kioscima: Kako je M.M oteo i ugasio Dan, pa sad traži novac od države da napuni svoje džepove

Crnom Gorom ovih dana odjekuje lelek – ne narodni, ne socijalni, već vapaj jednog privatnog interesa personifikovan u liku izvjesnog M.M-a, koji javno kuka nad sudbinom dnevnog lista Dan. Lista koji je nekada imao čitaoce, uticaj i smisao, a danas nema ni tiraž, ni kredibilitet, ni razlog postojanja.

Ali krivac nije tržište. Krivac nije digitalno doba. Krivac nijesu čitaoci.
Krivac je neznanje, pohlepa i pogrešna računica onih koji su list pretvorili u privatnu kasu i političku polugu.

Od političkog projekta do privatnog džepa

Umjesto da se postavi jednostavno pitanje – gdje su nestali čitaoci? – M.M pokušava da nametne lažnu dilemu: da li država treba da „spasi“ novinu Dan. Ne, ne treba. Država ne spašava privatne promašaje, naročito ne one nastale svjesnim uništavanjem jednog medija.

Posebno je cinično što pomoć traži čovjek koji nikada nije imao problem da uzima – ni od Srbije, ni od režima Slobodana Miloševića, ni iz raznih političkih aranžmana – da bi potom taj isti list prepisao sebi, pretvorio ga u ličnu prćiju i sistematski ga ugasio.

Privatni biznis, javna kasa

Danas, kada više niko ne kupuje novinu koja faktički više ne postoji, isti taj čovjek traži da mu država Crna Gora da novac. Ne da bi sačuvala javni interes, već da bi nastavio da puni sopstvene džepove, glumeći pritom „nezavisnog izdavača“.

To je vrhunac političke i moralne perverzije:
– biti svačiji sluga decenijama,
– uništiti medij koji ti je dat,
– a onda tražiti da ti država finansira privatni biznis.

Tržište je reklo svoje

Vrijeme tog projekta je prošlo. I to nije nepravda – to je realnost. Niko više ne čita novinu koja nema ni ideju, ni stav, ni vjerodostojnost. Ne zato što je „ugrožena sloboda medija“, već zato što čitaoci nijesu dužni da finansiraju nečiju sujetu.

Državna pomoć medijima ima smisla samo ako postoji javni interes. Dan ga više nema. Ima samo vlasnički interes i nostalgiju za vremenima kada se moglo živjeti od politike, a ne od kvaliteta.

Ovo nije priča o medijima. Ovo je priča o neprihvatanju činjenice da je vrijeme prošlo. Da se novine ne čitaju dekretom. Da se tiraž ne proizvodi kuknjavom. I da država nije dužna da spašava one koji su sopstveni proizvod uništili.

Lelek nad praznim kioscima neće vratiti čitaoce. A državni novac neće kupiti vjerodostojnost.

Ko je Dan ugasio – neka sada snosi i posljedice.