Piše: Emilo Labudović
Tamnan sam uklavirio i sve postavio na svoje mjesto: studenti (oni iz Srbije) na cestama, mostovima, pješače od… do…, profesori su im izostali s posla, ali će primiti platu; ovi ovdašnji tobože studenti, preobučeni i maskirani u „tamo njima“ a „kami nama“ s njima (i danas i sjutra), iz dana u dan birkaju destinaciju za noćne izlaske; opozicija, srpska, se podmladila i postudentila pa orgija i burgija zajedno sa njima, ova naša je na prinudnom (i plaćenom, da se ne lažemo) odmoru… i sve je da ljepše biti ne može. A sve je, da ne zaboravimo, zbog tuge goleme, tamo i ovamo, i izgibija koje su i za rat premnogo.
I, pošto sam sve pospremio i posložio u svom dvorištu, riješih da bacim pogled „preko plota“, kad tamo – isto. U onoj dalekoj Švedskoj, koja je za nas sa Balkana bila i ostaje u svemu nedostižan ideal, najmasovniji masakar u istoriji ove države! A žrtve, naročito nevine, gdje god da su, stradale od izliva mržnje i bolesnih opsesija, kod iole normalnih, izazivaju zgražavanje, žalost i saučešće. Jer, jedan smo (ljudski) rod, što bi rekli šahisti. Pa i sa dalekom Švedskom.
Nakon izvjesnog vremena šok je prerastao u iščekivanje. Od vijesti do „Vijesti“, koje su najagilnije u lamentiranju nad zlehudim udesom dijela srpskih studenata na čija je, još nejaka, pleća legla sudbina države, iščekivao sam da svakog časa švedski studenti i švedska opozicija udare u talambase i parališu zemlju. Da traže ostavke, pad švedske vlade i predsjednika joj, odgovornost izraženu u decenijama robije, dokumenta, uvjerenja o mentalnoj sposobnosti počinioca i naroda u cjelini, krivični dosije istoga (ako ga ima), i šta sve ne. Očekivao sam da njihovi univerziteti stave katnce na vrata, da neki njihov Đilas, pa i Marinika, što da ne, neki njihov Bjelogrlić, ljekari, advokati, pekari i frizeri, razviju zastave i zagrme, makar i nad Švedskom bila vedrina i neopisiva ljepota „aurore borealis“. Pa da ovi „kaminaši“ zaoštre plajvaz i sve to lijepo prepišu i pripodobe za svoje orgijanje. Čekao, još uvijek čekam, kad ono – nema.
Švedska, kolektivno i solidarno, tuguje, organi vlasti i gonjenja rade svoj posao i… tačka!
I sad se nešto pitam: jesu li oni Šveđani uopšte normalni? Imaju li oni studente? Znaju li njihovi sudenti gdje stanuje krivica za masakr, kod koga su dokumenta s tim u vezi i ko treba da ih objavi? Ima li Švedska opoziciju, spremnu da, kao bijesan pas, namiriše krv i skoči za vrat ovima što su na vlasti? Gdje su im profesori, pisci, umjetnici, glumci, advokati… Imaju li iđe ikoga da misli na kamo sjutra države i naroda joj? Ima li te Švedske uopšte? Zna li ona za demokratiju, pravo građana na nezadovoljstvo, umije li da osjeti i iskoristi mogućnost da se svaka, pa i zla, prilika pretvori u povod za orgijanje uz muziku, ples i pečenje… Očigledno, ima Švedska da uči i uči (ne samo njeni đaci i studenti) dok ne dostigne demokratske vrhove na koje smo se mi već ispeli.
Grehota je i nije ljudski nečiju tragediju koristiti za bilo šta osim iskrenog saučešća u bolu i solidarnosti sa onima koji su njome pogođeni. I zato se duboko izvinjavam i Švedskoj i njenim građanima i iskreno dijelim njihov izgub, ali samo sam htio, vođen njenim primjerom, prije svega sebi pa ostalima, postavim pitanje: ima li države u ovoj državi? Ili, možda, Švedska i nije neka država.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)
