Krmelji u očima

Piše: Krmelj

Kao što sam naslov zbori-standardna jutarnja pojava. Doduše, ovog puta, u mom slučaju, nešto duže prisutne. Namjeru da se umijem na zoru, prekinu vajber poruka od kuma mi, sa sve linkom. Imade mi šta i poslati. Žeks Ivanović, u svom strastvenom naletu DPS emocija, komanduje o dostojnim i nedostojnim, javnim i tajnim, dozvoljenim i nedozvoljenim.

Srbofobna kanonada Vijesti, kojom polako ali sigurno, miču silikonsku facu sa svog lica, me ni najmanje ne iznenađuje. Računice su im po crkvenom pitanju, uveliko pogrešne. Djelovalo im je da će Mitropolija, za njihove interne kriminalne obračune sa DPS-om, biti samo instrument. Kada im ne ide po dobru, neka ih okrene po zlu, da ih ima po čemu pamtit običan, prolazni svijet, kad već neće Vaseljena.

Ne branim ovim perom tebe od njih, Vladiko. Blijede li su ove moje riječi, koliko li su djela Joanikija Mićovića uzvišena. Ne zamjeri na toj sebičnosti. Slabost je to ljudska, nas nedostojnih.

Branim ovim perom, Vladiko, svoj narod (i sebe kao integralni dio tog bića) od njih, jer njima ne smeta Jovan Mićović, već vladika Joanikije Mićović, episkop srpski, čuvar svetosavlja u porobljenom Montenegru. Već pominjana si im krmelj u očima. Ali sve i da maknu krmelj s očiju, nije od neke vajde, kad su slijepi. A za to nasljeđe nismo krivi mi. Sve više mi ih je istinski žao (koliko god paranormalno zvučalo). Gledajući kako im je koža sve više tijesna, usljed frustracija neostvarenih ideologija, osjećam da sve više, (bivša) braća tonu u mulj.

Sa vladikom Joanikijem kao mitropolitom (što je moja lična želja, a vjerujem i vjernog naroda širom srpskih zemalja, u apsolutnom procentu), ili sa vladikom u nekoj drugoj duhovnoj stolici, saldo će ostati neokrnjen: dugo će Žeks, pa i njemu slični, cmizdriti nad nepovratnom pobjedom Srpstva.