Piše: SIBIN
Lalićevi opisi četnika, Bulajićevi filmovi, to je, dakle, u konačnom, estetika koju promoviše Nikolaidis Andrej, doživljavajući Mauzolej (ono hladno, egipatsko, nehrišćansko od crnog mermera, onaj sarkofag u kojem ne može počivati jedan Vladika) kao vrhunsko umjetničko djelo kojem su Crnogorski Srbi (čitaj: Vučićevi talibani!) nedorasli, prema mišljenu ovog sarajevako-ulcinjskog u pokušaju Bernharda.
Nikolaidis Srbe u Crnoj Gori vidi kao vazda pritajene vandale, kao huligane, kao svetosavsku razjarenu masu, koja u svemu otkriva postkomunistički žig, pa I u Mauzoleju, onoj Meštrovićevoj otuđenoj, nehrišćanakoj grobnici, koja je ondje instalirana kao grdosija dužna da ubije Njegoševo mjesto počinka.
Lalićevi „čitaoci“, Bulajićevi statisti, šta oni znaju o Lovćenskom tajnovidcu, o ovom mistiku, odgonetaču „prasilne mašine“ I prvoj sistemskoj svijesti u nas; o ovom vatrenom poeti koji je u Luči provukao – elektricitet I žicu, I iscrtao nadnebesku mapu kojom upravlja Svešteni poeta…
Ovi tipovi jedva da su dorasli Mirku & Slavku, komunističkom stripu, tom kiču bez premca kojeg bi mogao još jedino Bjelogrlić ekranizovati.
