Korupcija „ubija“ ili samo „razbija“, kada krene iz – rektorata?

Javnosti u Srbiji je dobro poznato da „studenti“ u Beogradu rade na eliminisanju kandidata sa svoje političke „liste“. Zanimljivo je vidjeti – sa kakvim argumentima, kojim saznanjima o pojedincima traže njihovo trajno uklanjanje.

Ideološko, političko, najčešće čisto partijsko, ali po pravilu i „privatno“ lobiranje za kandidate (predložene za buduću „izbornu listu“ blokadera) u punom je jeku na nivou Univerziteta u Beogradu, već mjesecima. Uz svaki prijedlog za „vetiranje“ (termin koji koriste za uklanjanje, brisanje sa „liste“) nalazi se i određena argumentacija kao opravdanje.

Takvi dokumenti nisu za širu publiku, pažljivo se razmjenjuju unutar užeg kruga lica. Iz njih se može saznati mnogo na temu: šta zapravo misle (znaju) jedni o drugima, ili sami o sebi. Protivnici Vladana Đokića, koji se trenutno nalazi na čelu „liste“, ali se i ponaša kao da se nalazi na čelu čitave opozicije u Srbiji, u obrazloženju prijedloga za trajno uklanjanje Đokića, između ostalog, ističu i – korupciju. Upravo onu koja potiče iz Đokićevog najbližeg okruženja, iz njegovog kabineta.

Prema navodima iznesenim u „argumentaciji“, šef Đokićevog kabineta je godinama zadužen za „ubiranje dopunskih prihoda“ sa univerziteta: registrovao je udruženje na ime svoje današnje supruge, koje je potom za različite „studentske“ aktivnosti dobijalo uplate sa zvaničnih računa brojnih fakulteta. Prihodi po ovom osnovu su, ukupno posmatrano – višemilionski. A pitanje sukoba interesa lica koje je za sve to vrijeme zvanično zaposleno na mjestu šefa kabineta rektora UB, prema ocjeni pisaca „studentskog“ dokumenta – više nego jasno. Korupcija, protiv koje se isti navodno „bore“, pokazuje se u ovom slučaju upravo u svojoj punoj raskoši. I to nije sve: istog šefa kabineta imenuju kao lice koje „drži na vezi“ i aktivnog pripadnika MUP Srbije, a koji služi kao izvor informacija i zloupotrebljava elektronske sisteme za provjeru, za potrebe Đokićevog „kabineta“. Klasično „ubijanje“ ili „razbijanje“ svake zakonitosti u radu institucija, što bi rekli današnji blokaderi.

Da ni tu nije kraj, pokazuju informacije koje dalje dolaze iz istog kruga Đokićevih rivala, da pomenutom „lideru“ kao specijalni tajni savjetnik asistira i jedan bivši ministar iz vremena DOS-a, „tajni“ jer po svaku cijenu prikriva svoje učešće, primarno zabrinut zbog mogućih efekata eventualnih saznanja na – njegov biznis. Pritom, on ne brine zbog moguće reakcije vlasti, već strepi od reakcije samih blokadera. Jer, taj „biznis“ kojim se bavi predstavlja: „konsalting“ u oblasti istraživanja ruda i rijetkih metala.

Prema navodima iznesenim u „argumentaciji“, šef Đokićevog kabineta je godinama zadužen za „ubiranje dopunskih prihoda“ sa univerziteta: registrovao je udruženje na ime svoje današnje supruge, koje je potom za različite „studentske“ aktivnosti dobijalo uplate sa zvaničnih računa brojnih fakulteta.

Budući da je upravo to tema na kojoj se, organizovano i planski, generiše nezadovoljstvo kod onih ljudi koje plediraju da predvode Đokić i njegovi saradnici, potpuno je jasno da svako saznanje o licemjernom i lažnom odnosu po ovom pitanju može da „ubije“ (ili makar „razbije“) čak i onu podršku koju kod pomenutih (još uvijek) imaju.

Novac i lični interes osnovni su motori procesa koji se lakovjernima predstavljaju kao „politički“, pokazuje se na u ovom primjeru. Što ni izbliza ne bi bilo posebno značajno, da se ti procesi nisu pokazali kao opasni i rušilački: kako za pojedince, tako i za samu državu. Optužbe na temu korupcije, privatizacije institucija, lukrativnih interesa i slične, neprekidno ponavljane od strane blokadera i upućivane na račun države, vratile su se poput bumeranga ka „lideru“ njihove beogradske strukture.

Nedavno izgubljeni mladi život studentkinje Filozofskog fakulteta u Beogradu, u vrijeme kada je ovaj fakultet morao po svim propisima da bude zatvoren za studente, vratio im je i pitanje odgovornosti na način koji su praktikovali sami – kroz simboliku „krvavih ruku“. Posljedično djelovanje nadležnih državnih organa u pravcu istrage je podrazumijevajuće u svakoj državi svijeta. U Srbiji je na djelu pokušaj da se i ono problematizuje, od strane dekana Filozofskog fakulteta i rektora UB kao „političko“. Jedan dio razloga treba tražiti u činjenici da istraga potencijalno otvara i ona pitanja koja se tiču tokova novca u ovim ustanovama. Filozofski fakultet, primjera radi, radno vrijeme i mogućnost ulaska u prostorije koje mu pripadaju evidentno mora da uskladi i sa radom onih prostorija koje je po komercijalnim uslovima stavio na raspolaganje zakupcima.

Da li je to u skladu sa zakonom, nije se čulo (izvjesno i neće) u saopštenjima koje izdaje rektorat. Kao ni stav po pitanju: da li za korupciju i odgovornost zbog gubitka ljudskih života primjenjuju iste aršine na sebe, kakve imaju i u optužbama upućenim na tuđi račun. Umjesto njih, možda odgovore najprije pruže oni koji ih okružuju – svojim glasanjem u momentu „vetiranja“.