Učili su nas u školi latinskoj poslovici koja u prevodu glasi – Sve teče, sve se mijenja.
Kad te promjene vuku nizvodno, pravo u otpad zaborava, nije to pravi tok vremena – to je plansko spiranje identiteta.
Boka, za nas vjekovima raskršće svjetova, danas je samo još jedno poglavlje u ponekom udžbeniku o samoponištavanju. Nekad su korijeni svih nas iz Boke pili iz mora i kamena, a sad njeni korijeni vire kao iščupane vene – suve, bez smisla.
Od pošasti komunizma naovamo, svaki režim, iako u suštini proizašao iz iste totalitarne matrice, kao da se utrkivao ko će više da zatre tragove onog što smo bili.
Komunistički inženjering – jeftini turizam umjesto poljoprivrede, beton umjesto prepričavanja i autentičnosti, partijska parola umjesto običaja, himna lideru umjesto gusala.
DPS – politički naslednik te sterilnosti, koji je još jače satirao identitet Boke i od nje napravio lažnu razglednicu bez duše, izloženu u izlogu za turiste koji ne znaju da ono što gledaju više ne postoji.
Uzalud su nam zvona svetih crkava i katedrala, kad su pretvorena u kulisu za promašene marketing kampanje.
Uzalud nam svaki kamen Svetog Stefana kad po njemu šetaju novopečeni tajkuni i stranački feudalci u bermudama, prodajući „autentičnost“ po cijeni kvadrata stana ili kondo apartmana.
Tako dođosmo do novog čina te groteskne stranačko diktatorske drame — lažna srpsko-građanska partija u Budvi, sa figuricama koje su više nalik na karikature. Predsjednik Opštine Budva i njegova družina, sami sebe nazivaju „braniteljima tradicije“. Zapravo su loši trgovci prazninom. Prodaju srpstvo kao robnu marku, a novcem narko kartela kupuju miris moći.
Mafijaši kao nova elita, što srpske korijene drže u džepu, presovane kao herbarijum, samo da ih izvuku kad zatreba za predizborni selfi. Ide im odlično jer konkurencije nema – prodata je na podgoričkoj pijaci ljudi, u jeftinoj trgovini političkih partija koje vrše vlast na državnom nivou.
Nije sve ovo samo politika jer ona ponekad daje prolazne rezultate – ovo je proces trajnog „hemijskog čišćenja“ naroda od strane kamataša, građevinskog lobija i švercera narkotika i duvana koji su se okupili oko odmetnutog dijela NSD-a kako bi proizveli sistematsko ispiranje memorije.
Korijeni, zbir starih običaja Boke koji su držali duh zajednice, sada su od strane „oslobodilaca“ proglašeni za smetnju modernosti.
Umjesto slavlja, performans. Umjesto priče, slogani.
Umjesto identiteta – loši marketinški brend.
Sve to uz širok osmijeh civilizovanih licemjera koji popodne pjevaju „Oj, svijetla majska zoro“, uveče recituju odu Vojvodi Đurišiću a ujutro potpisuju ugovore o prodaji istorije i opštinske i državne zemlje na Slovenskoj plaži.
Narod bez kulture nije narod već je to masa, amorfna i poslušna. Danas, nažalost, više smo takvi nego što smo dostojni naslednici svojih predaka.
Takvom masom se lako upravlja, kao vodom iz slavine – otvoriš kad treba podrška, zatvoriš kad zatreba tišina.
Sve to su doktorirali građanisti iz grupa koje danas vode Opštinu Budva.
Zato se korijeni sijeku svakog dana – najprije jer ih uništavaju oni koji nemaju odnos prema nasljeđu primorja i Boke i jer korijen zna da pamti, zna da pruža otpor. Čovjek sa korijenom je nezgodan za ovakav sistem koji traži poslušne travke što se povijaju pod svakim vjetrom. Takvih ima dovoljno, danas više nego ikad ranije.
Današnja i prethodna vlast Budve, kao i cijele Boke, imala je sve preduslove da od ovog prostora napravi mjesto susreta prošlosti i budućnosti. Da da malo napora kreira prirodni amfiteatar u kojem bi se plaže, ruralni ambijent, maslinjaci i polja žukvi spojili sa znanjem, tehnologijom i kulturom. Imali su bogatstvo koje se ne može izmjeriti novcem jer znače identitet, pejzaž i priču.
Umjesto toga, odlučili su da sve to prefarbaju u sivo, u tone betona i bezgranične korupcije. Umjesto da se na primorju razvijaju održivi i prije svega ruralni i turizam zasnovan na kulturnom naslijeđu, vlast decenijama razvija betonizaciju. Umjesto da se ulaže u kulturne programe, ulaže se u političke bilborde i jeftinu i prostu propagandu. Umjesto da čuva obalu, vlast čuva svoje položaje. Boka je mogla biti i treba da bude mediteranska Firenca, laboratorija pametnog rasta, primjer kako se korjeni i razvoj ne moraju isključivati.
Ali danas to nije naša stvarnost jer je vlast podržana naivnošću i razočarenjem naroda odabrala lakši put – da se proda ono što smo naslijedili i da zaboravimo ono što jesmo. Svaka nova vlast umjesto da dopuni snagu i ljepotu i sadržaj koji su na ostavili predaci samo nasljeđuje istu, staru prazninu uz nove parole.
More, ono isto more koje pamti Kadma, Rim i Veneciju, sad pere obalu na kojoj se više ništa lijepo ne gradi, sve se samo ruši i preprodaje.
Možda još negdje, u sijenci masline ili na kamenom pragu kuće koju niko više ne obilazi, postoji onaj tihi ostatak Boke, onaj dio što ne da da se zaboravi. Možda još poneko, malo ko, pamti miris mora i žukve kad nije bilo apartmana, kad su ljudi znali čiji su i odakle su iako su se jednako snažno borili za bolje sjutra.
Takvo sjećanje blijedi, isparava u magli „DPS evropskih integracija“ i „modernog društva“ budvanskih građanista koji preziru Boku i Budvu. Kad nestane i toga ostaće samo školjka bez bisera, more bez odjeka, ime koje se gradili preko tri milenijuma ali bez značenja.
Onda će konačno svi oni čije se ideje i stremljenja poklapaju sa filosofijom vladajuće tzv. platforma koalicije u Budvi moći da kažu: „Eto, uspjeli smo. Boka je moderna.“
Treba dodati kratko – „I prazna, bez suštine i duše.“
Da se takva ružna neminovnost ipak ne bi desila, moramo shvatiti da očuvanje Boke i našeg primorja nije posao jednog čovjeka, jedne partije, ni jedne vlasti. To je proces, dug i uporan, jako težak, u kojem svako od nas ima obavezu i čast da učestvuje. Svaki kamen, svaka ulica, svaka priča iz djetinjstva vrijedi onoliko koliko smo spremni da je branimo od zaborava ali i da branimo od snaga iza kojih stoji mafija i oni koji su ovom prostoru nanijeli ogromno zlo u zadnjih osamdeset godina.
Ako svakog dana damo svoj mali doprinos, u riječi, u djelu, u otporu prema nepravdi, taj oslabljeni identitet možemo ponovo ojačati. Korijeni, makar i zasuti prašinom, uvijek pronađu način da se probiju do svjetlosti.
Boka je preživjela careve, ratove i izdaje. Preživjeće i ovu generaciju kupljenih diploma i prodanih ideala. Samo ako mi, koji je volimo, odlučimo da je ponovo zaslužimo.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)
