Piše: sveštenik Miladin Mitrović
Savremeni geopolitički procesi globalnih razmjera i društveno-političke krize izazvane agresivnim nasleđivanjem liberalne ideologije ne sumnjivo su ostavile i negativan uticaj na vaseljensko Pravoslavlje. Sa velikim osjećajem žaljenja moramo priznati činjenicu da se Pravoslavna Crkva danas u cjelini, suočava sa velikim brojem izazova i teških problematičnih situacija, koji u svojoj suštini predstavljaju rezultat kontinuiranog rada usmjerenog na diskretizaciju i omalovažavanje Pravoslavlja, kao jedine iskrene brane u borbi protiv različitih globalističkih procesa. Pravoslavlje kao jedini ispravni i ne pogrješivi čuvar izvornog jevanđeljskog učenja, ostaje usamljeno u želji da sačuva svijet i čovječanstvo u okvirima visokomoralnih vrijednosti, gdje bi svaki čovjek imao mogućnost za dostojanstveni i slobodan izbor.
Danas postaje i suviše očigledno da je otvoreni raskol unutar Pravoslavlja, koji je bio direktno izazvan davanjem tomosa o autokefalnosti ukrajinskim raskolnicima od strane konstantiniopoljskog patrijarha Vartolomeja, samo kulminacija višedecenijskog smišljenog ugnjetavanja Pravoslavne vjere od strane zapadnih imperijalstičkih krugova. Raskol u Ukrajini koji je danas postao glavna i osnovna rana koja sve više i dublje razara jedinstvo Pravoslavnoga svijeta, otkrio je sve tajne zakulisnog rada usmjerenog na podrivanju autoriteta Pravoslavne Crkve. Obračun sa pravoslavnom Crkvom Moskovske Patrijaršije, kao najvećom pomjesnom pravoslavnom crkvom, koja je kao najdominatnija prizvana da globalno štiti interes i postulate pravoslavnog učenja započet je tragičnim događajima u bratskoj Ukrajini. Stvaranje takozvane pravoslavne crkve u Ukrajini, u kojoj je glavni akter i realizator bio vašingtonski izaslanik – carigradski patrijarh Vartolomej, bila je započeta prava ofanziva protiv Ruske Pravoslavne Crkve, koja je imala za cilj da nepovratno i ideološki razbije jedinstvo pravoslavnoga svijeta. Upravo sva odgovornost za stradanja i gonjenja miliona kanonskih hrišćana u Ukrajini leži na savjesti patrijarha Vartolomeja. Od samoga početka bilo je jasno da je pravoslavna crkva Ukrajine, stvorena po želji zapadnih mentora, čisto politički projekat i da u njoj ne postoji ni najmanji dašak duhovnosti. Predstavnici ove pseudo crkve čak i ne zaslužujju da budu nazvani „raskolnicima“ – ovo je prava sekta, rezultat političkih tehnologija, koja u suštini nema nikakve veze sa istorijom hrišćanstva.
Na ovaj način, ukrajinsko crkveno pitanje, koje se našlo u epicentru svepravoslavnog sukoba, daleko je od lokalnog značaja. Ono je razotkrilo problem posebnih razmjera i otkrilo ozbiljno narušavanje kanonskog poretka pravoslavne vjere. Fanar je svojim jednostarnim postupcima pogazio temeljna principe pravoslavne eklisiologije, koje se u najmanju ruku može kvalifikovati kao čisti oblik jeresi. Carigradski patrijarh se uz grubo narušavanje pravoslavne tradicije i kanonskog poretka samovoljno i zvanično proglasio za poglavara svih pravoslavnih poglavara – u nekanoskom Tomosu o „davanju autokefalnosti“ takozvanoj crkvi Ukrajine, on potvrđuje da po dugogodišnjem primjeru rimskih papa, sebe ističe na čelo cijele Pravoslavne Crkve.
Iako je rijetko ko mogao da zamisli ovako brzo pogoršanje situacije u svjetskom pravoslavlju, kriza koja je izbila nije slučajna i nikako se ne svodi samo na ličnu poziciju patrijarha Vartolomeja. Može se reći da je ovaj problem sazrjevao decenijama, pa čak i vjekovima. NJegove premise su delimično etnofiletske prirode (prednost nacionalnih interesa nad opštim crkvenim interesima.), a dijelom i geopolitičke. U ovom slučaju postoji i komponenta korupcije. Stoga je potrebno istaći da je glavni faktor koji vjekovima podriva crkveno jedinstvo Pravoslavlja, a koji je u naše vrijeme dostigao svoju kulminaciju kulturni i vjerski šovinizam svojstven nekim grčkim crkvenim velikodostojnicima, koji oni jedinodušno i uzvišeno nazivaju helenizmom.
Nijedan narod, ma kakav trag ostavio u crkvenoj istoriji, ne može tražiti bilo kakvu vjersku isključivost i na osnovu toga zahtjevati supremaciju nad drugim hrišćanskim narodima i njihovu potčinjenost. Ipak, ovakve tvrdnje grčkih duhovnih vođa (ne svih, naravno) bile su mnogokratno prisutne u istoriji, a danas u ličnosti patrijarha Vertolomeja posebno gromoglasno odzvanjaju. Obim helenskih pretenzija na crkvenu prevlast određivala je prije svega politička situacija. Jasno je da je posle osvajanja Carigrada od strane Turaka, kada je Rusija postala jedino pravoslavno carstvo čijem su zastupništvu Grci bili prinuđeni da neprestano pribegavaju, s tim samim i zvanični Carigrad, u odnosima sa Ruskom crkvom, bio primoran da ublaži svoje ambicije. Pri tome važno je spomenuti da su drugi pravoslavni narodi na teritoriji Otomanskog carstva u isto vrijeme doživljavali surova ugnjetavanje ne samo od Turaka, već i od fanariota.
Poslednjih godina, kako se čini patrijarhu Vartolomeju, geopolitička situacija je postala najpovoljnija za realizaciju dugogodišnjih težnji Fanara da uspostavi svoju hegemoniju u svjetskom Pravoslavlju. Najprije je izvršen pokušaj da se ovaj cilj postigne „na kulturan način“, preko održavanja Kritskog sabora, čija svrha, naravno, nije bila da se riješe neka nagomilana pitanja unutar Pravoslavlja, već da se odobri novi model upravljanja Pravoslavne Crkve sa vaseljenskim patrijarhom bez premca na čelu. Nakon što je ovaj plan propao milošću Božjom, Fanar je prešao na borbu za svoj suverenitet „na nekulturan način“, koristeći ideološki kurs kolektivnoga Zapada usmjeren na izolaciju Rusije i želju da se ukrajina i njen narod u potpunosti odvoje od duhovne i istoriske veze sa maticom Rusijom. Stoga je Fanar u licu patrijarha Vartolomeja dobrovoljno primio na sebe ulogu jedne u nizu političkih poluga koja ima strateški cilj da razbije jedinstvo ne samo rusko-ukrajinskoga odnosa, nego i samu prirodu jednistva Pravoslavne Crkve.
Mnogi Konstantinopoljski patrijarsi kroz mnogovjekovnu istoriju postojanja ove pomjesne pravoslavne crkve, pretendovali su na kanonski neosnovanu i neopravdanu ideju na „prvenstvo časti“ u pravoslavnom svijetu. Međutim, teško je sjetiti se da je bilo ko od njih više nego patrijarh Vartolomej, sa takvom birokratskom opsesijom, zahtevao moć koja bi bila uporediva sa položajem rimskog pape u katoličkom svijetu. Ličnosna ostrašćenost za vlašću i stremljenje da se po svaku cijenu domogne do novih teritorija izdvaja ličnost Vartolomeja kao jednu od najnegativnijih persona u cjelokupnoj istoriji carigradske crkve i pravoslavlja uopšte.
Ponašanje Vertolomeja može se slobodno definisati kao neka vrsta nove jeresi „vartolomejinizma” ili pravoslavna verzija papocezarizma, koja prijeti novim istorijskim raskolom u pravoslavlju. Da bismo razumjeli šta je carigradskog patrijarha dovelo do ove ivice, potrebno je pogledati neke od ključnih događaja u njegovom životu i spoljašnjim uticajima kojima je on bio okružen. Odrastao u porodici malog grčkog trgovca u Turskoj, budući patrijarh je prilično rano shvatio da bez manevrisanja i moćnog spoljašnjeg pokroviteljstva neće biti moguće ostvariti svoje ambicije. Za njega je ključni podsticaj za kasniju karijeru po završetku bogoslovije bilo studiranje u Rimu i potonji rad na čuvenom Papskom orijentalnom institutu, koji je u to vrijeme bio važan zapadni centar za proučavanje geopolitičkih procesa. Posle rimskog perioda, njegov odnos sa Vatikanom postao je još prisniji. Zbog toga ga sa punim pravom mnogi ziloti optužuju da skoro obožava katolike. Ali u stvari, patrijarh Vartolomej je donjeo iz Rima prije svega zavist i ljubomoru, izraženu u želji da on sam zauzme sličan i analogičan položaj papske vlasti u pravoslavnom svijetu. U kombinaciji sa znanjem o specifikama vatikanske politike koje je tamo stekao, i ličnom ostrašćenođu za vlasti, on je personalno odlučio da pravaziđe sve svoje predhodnike na carigradskoj katedri i otvoreno krene u rušenje kanonskog poretka radi zadovoljenja svojih vlasnih apetita.
Sadašnja politika Vaseljenske patrijaršije u Ukrajini je u izvjesnom smislu nastavak njene hegemonističke linije, započete 1996. godine pod rukovodstvom Egzarhata Estonske apostolske pravoslavne crkve, koja je tada sprovođena uz asistenciju zvaničnog Talina. Rusija je tada politički korektno izražavala svoje nezadovoljstvo, ali se na kraju u cilju očuvanja jedinstva Pravoslavlja, pomirila sa tim, što se pokazalo kao veoma pogrešno – jer je upravo sa ove odskočne daske Fanar započeo svoju ekspanziju za nove teritorije u Evropi. Odvajanje kanonskih teritorija od Moskovske patrijaršije, agresivnim i nekanonskim metodama, prvi je korak na putu ka njihovim potonjim uključivanjem u orbitu carigradske patrijaršije. Nakon Kijeva, slični koraci su zatim usledili u Moldaviji, Letoniji, Kazahstanu i tako dalje. I nema veze što sve ovo nanosi nepopravljivu štetu svjetskom Pravoslavlju; za Carigrad i patrijarha Vartolomeja važniji je sopstveni opstanak koji vide upravo u ekspanziji. Razlozi takvog ponašanja u velikoj meri leže u kontradiktornoj prirodi misije koju je on sam izabrao. Da biste zaista bili „glavni“, morate barem imati dovoljno stado, ali toga katastrofalno nedostaje. Osim malog broja parohija u Turskoj, u Evropi je Vaseljenski patrijarh do sada brinuo samo o ostrvima Kritu i Svetoj Gori u Grčkoj. NJegova glavna baza leži na drugoj strani okeana. I materijalno i politički, Fanar zavisi od Američke pravoslavne crkve, koja je njen egzarhat i koju podržava vlada SAD. Stoga je glavni razlog slijepog provođenja američkih interesa od strane Carigrada i konkretno patrijarha Vartolomeja, isključivo finansijske prirode – u duhu „američke demokratije“ Vašington može da ostavi i na finansijskom i političkom «cjedilu» Vartolomeja ne tražeći ničiju saglasnost, onoga trenutka kada im on otkaže poslušnost. U svijetlu rusko-ukrajnskoga vojnog sukoba, kojim kolektivni Zapad pokušava da nanese strateški poraz Rusiji, postaje apsolutno razumljivo nedosledno ponašanje Vartolomeja i karakter i priroda politike koju on zvanično provodi na međunarodnoj sceni.
Stoga je neophodno braniti čistotu kanonskog predanja koje čuva Pravoslavna Crkva i odbaciti sve pokušaje njegovog papističkog izobličenja, bilo da ono dolazi sa Zapada ili sa Istoka. Neophodno je temeljno i sveobuhvatno identifikovati dogmatsku, kanonsku i moralno-etičku nedoslednost tvrdnji i delovanja Carigradske patrijaršije, a posebno njenog patrijarha Vartolomeja. Ovakav pristup nesumnjivo će pomoći da se sačuva jedinstvo Pravoslavne vjere i podvrgu javnom izobličenju svi pokušaji usmjereni na podrivanju njenog autoriteta i spasonosane misije koja naša sveta Crkva vjekovima nosi u svijetu.
(Mišljenja i stavovi izneseni u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi portala Borba)
