Izjava poslanice Bošnjačke stranke Kenane Strujić Harbić da je Bosna i Hercegovina „matica“ Bošnjaka u Crnoj Gori ponovo je otvorila pitanje političke lojalnosti i odnosa prema državi u kojoj obavlja javnu funkciju i prima platu iz budžeta svih građana.

Postavlja se pitanje – da li je Strujić Harbić usamljena u takvom stavu unutar svoje partije i dijela političke javnosti, ili je riječ o širem narativu koji se godinama pažljivo njeguje? Jer, kada poslanica u Skupštini Crne Gore javno poručuje da je druga država njena matica, onda to nije samo emotivna izjava, već politička poruka sa ozbiljnim implikacijama.

Strujić Harbić važi za jednu od glasnijih predstavnica Bošnjačke stranke, posebno kada je riječ o upozoravanju na takozvani „srpski faktor“ u Crnoj Gori – onaj koji se, kako se često implicira, ne odriče ni Crne Gore ni Srbije. Međutim, činjenica je da u Crnoj Gori živi oko 30 odsto građana koji se izjašnjavaju kao Srbi, i da oni, kao i svi drugi, imaju pravo na svoj identitet, bez da im se on problematizuje ili svodi na političku prijetnju.

Zato dodatno odjekuje izjava o „matici“ – jer dok se drugima spočitava dvojakost identiteta, sama poslanica bez zadrške ističe vezanost za drugu državu. Da li je time, makar simbolično, Crnu Goru stavila u drugi plan.

Strujić Harbić često je među prvima koji komentarišu nacionalne tenzije, ali kritičari primjećuju da je znatno tiša kada se govori o ugroženosti srpskog naroda u Crnoj Gori. Takav pristup mnogi vide kao primjenu dvostrukih aršina – principijelnost za jedne, rezervisanost za druge.

Dodatno, stav Bošnjačke stranke da je Bosna i Hercegovina matica Bošnjaka u Crnoj Gori naišao je i na kritike dijela bošnjačkih političara iz drugih partija, koji smatraju da je Crna Gora njihova jedina matična država i da se lojalnost državi u kojoj žive i rade ne smije dovoditi u pitanje. Time se otvorila i unutrašnja rasprava unutar same bošnjačke zajednice o tome šta znači politička i državna pripadnost.

Istovremeno, Strujić Harbić ponosno ističe činjenicu da je ministar vanjskih poslova Ervin Ibrahimović iz redova Bošnjačke stranke, ali izostaje šira refleksija o tome kako se partijski interesi često poklapaju sa kadrovskim rasporedima u državnim institucijama. Kritičari tvrde da se politika Bošnjačke stranke nerijetko svodi na insistiranje na nacionalnim interesima kroz zapošljavanja i pozicioniranja, dok se istovremeno govori o građanskoj državi.

Otuda i ključno pitanje: može li se odgovorno odnositi prema državi iz čijeg budžeta primate platu, a istovremeno javno veličati drugu kao maticu? I gdje je granica između legitimnog njegovanja identiteta i političke poruke koja šalje signal da je Crna Gora tek prostor političkog djelovanja, ali ne i primarna državna pripadnost?

U vremenu osjetljivih identitetskih tema, javne riječi imaju težinu. Posebno kada dolaze od izabranih predstavnika građana.

 

Tagovi