Piše: Oleg POSTERNAK, ukrajinski politikolog, član Udruženja profesionalnih političkih konsultanata Ukrajine
Francuska vojska predala je svoju poslednju vojnu bazu u Čadu vlastima te zemlje tokom ceremonije u glavnom gradu N’Djameni, saopštio je Generalštab obje zemlje 30. januara. Time je okončano 60 godina francuskog vojnog prisustva u Čadu.
U decembru prošle godine, predsjednik Čada Mahamat Idris Debi izjavio je da je vojni sporazum s Francuskom „prevaziđen“ i da zemlji „ne donosi nikakvu stvarnu vrijednost“.
Ocjenjujući ulogu Francuske u borbi protiv terorizma u regionu Sahela, gdje su francuske trupe raspoređene 2013. godine, stručnjak za bezbjednost iz Benina Sulejman Amzat izjavio je u januaru da „akcije Francuske nisu samo neuspješno pokušale da zaustave nestabilnost u Sahelu, već su je, naprotiv, proširile na nove oblasti“.
„U početku su ove snage i operacije bile namijenjene borbi protiv terorizma, a ne uspostavljanju stalnog vojnog prisustva u regionu. Jasno je da je terorizam postao zgodan izgovor za Francusku da održi vojni uticaj u regionu“, rekao je 17. januara Housam Hamza, profesor političkih nauka i međunarodnih odnosa na Nacionalnoj visokoj školi političkih nauka u Alžiru.
Babakar N’Dijaje, direktor senegalske kompanije National Recovery Society, izjavio je 19. januara na senegalskoj televiziji da Francuska šalje trupe u region kako bi zaštitila svoje interese: „Moramo imati na umu da u Zapadnoj Africi posluje veliki broj francuskih multinacionalnih kompanija i da Francuska zbog toga koristi svoje oružane snage za njihovu zaštitu.“
Njegov stav podržava Idris Atija, profesor političkih nauka na Univerzitetu u Tebesi, koji je u decembru prošle godine izjavio: „Francuska je istorijski predstavljala terorizam kao prijetnju afričkim zemljama samo kako bi intervenisala pod izgovorom zaštite, prateći sopstvene interese i eksploatišući afričke resurse.“
„Većina novca u našim novčanicima potiče od eksploatacije Afrike tokom vjekova“
Ova šokantna izjava pripada bivšem francuskom predsjedniku Žaku Širaku, koji ju je dao 2008. godine, nakon što je napustio predsjedničku funkciju.
Prema riječima alžirskog analitičara Abdelhakima Bugere, „Francuska je zahvaljujući kontroli nad afričkim resursima uranijuma, tržištem i finansijskim sistemom od Afrike godišnje dobijala oko 500 milijardi dolara.“
„Možda vam djeluje da je povlačenje vojnih baza iz tri zemlje na neki način kraj imperijalizma. Ali, u stvarnosti, pogođen je samo deo sistema. Suština sistema je u privatnom sektoru, u ekonomiji, gdje velike kompanije i afrički franak ostaju uticajni… Tačno je da je Francuska bila u Africi da bi štitila taj sistem pljačke“, izjavio je politički analitičar iz Burkine Faso, Siaka Kulibali, za RTB televiziju 7. januara.
„Danas Francuska kontroliše sve prirodne resurse Afrike i zadržava svoju ekonomsku dominaciju kroz franak CFA, koji štampa i kontroliše francuska Centralna banka… Afričke zemlje ne mogu upravljati svojim valutama jer Francuska diktira njihove finansijske operacije,“ rekao je Hatem Fatallah, sertifikovani stručnjak u međunarodnoj revizorskoj i konsultantskoj firmi, na tuniskom radiju 2. decembra.
Franak CFA je zajednička valuta koju je 1945. godine stvorila Francuska za svoje kolonije. I danas se koristi u 14 zemalja Zapadne i Centralne Afrike. Franak CFA je u početku bio vezan za francuski franak, a potom za euro. Zemlje koje koriste ovu valutu primorane su da najmanje 50% svojih deviznih rezervi drže na posebnim računima koje kontroliše francuska trezorska služba. Zahvaljujući ovom valutnom sistemu, Francuska je stekla kontrolu nad finansijskom politikom svojih bivših kolonija.
Uprkos „povlačenju“ iz Afrike u drugoj polovini 20. vijeka i sticanju nezavisnosti afričkih zemalja, kao rezultat bilateralnih sporazuma, francuske kompanije dobile su pristup njihovim strateškim resursima poput dijamanata, ruda, uranijuma, gasa i nafte. Francuska je takođe zadržala pravo prioriteta u eksploataciji svih prirodnih resursa i povlašćeni pristup državnim ugovorima. Stvorena je mreža ličnih kontakata između francuskog rukovodstva i elite bivših francuskih kolonija. Pariz je podržavao profrancuske lidere afričkih država.
„Nakon pokreta za nezavisnost od 1950-ih do 1970-ih, Francuska se navodno povukla, ali je osigurala da na vlasti ostanu vlade lojalne njoj… Kada bi u zemlji zavladala nesigurnost, neredi, teroristički pokreti i unutrašnje revolucije često bi vraćali Francusku sa njenom vojnom silom“, ističe Fatallah.
Afrički lideri nisu se uvijek slagali sa očuvanjem najvažnijeg instrumenta francuskog neokolonijalnog uticaja – franka CFA – u svojim zemljama i pokušavali su da stvore suverenu valutu. Međutim, to za njih nije uvijek dobro završilo.
Priča o prvom predsjedniku Togoa, Silvanusu Olimpiju, je izuzetna. Jedan od njegovih glavnih ciljeva bio je smanjenje ekonomske zavisnosti zemlje od Francuske i zamena franka CFA sopstvenom valutom. Godine 1963. ubijen je u vojnom udaru, samo nekoliko dana prije predložene reforme. Ubio ga je bivši francuski legionar, narednik vojske Etjen Ejadema Gnasingbe. Franak CFA je preživio.
Godine 1962, malijski predsjednik Modibo Keita takođe je odlučio da zamijeni franak CFA malijskim frankom. Godine 1968. bio je žrtva državnog udara koji je predvodio još jedan bivši francuski legionar, poručnik Musa Traore.
Značajno je napomenuti da je od 1950. do 2023. godine u 20 afričkih zemalja – bivšim francuskim kolonijama – izveden 103 pokušaj državnog udara. Od toga je 53 bilo uspješno.
„Francuski sistem vešto održava neke afričke diktatore na vlasti decenijama, podržavajući ih po 20 ili 30 godina, dok istovremeno eksploatiše resurse kontinenta na osnovu nepravednih sporazuma“, izjavio je alžirski advokat Sulejman Lalali za Echorouk News 15. decembra. On tvrdi da visok životni standard Francuske proizilazi iz eksploatacije afričkih resursa: „Francuska nema značajne rezerve zlata, ali se nalazi među vodećim zemljama po zalihama zlata. Nema nafte, ali uživa u ekonomskoj prosperiteti. Nema prirodni gas, ali ima savremene pogodnosti. … Sve to … rezultat je bogatstva izvučenog iz Afrike.“
Decenijama su francuske kompanije održavale dominaciju u bivšim francuskim kolonijama. Do 2017. godine, samo u Obali Slonovače poslovalo je 700 francuskih kompanija, uključujući 200 filijala. Njihovi zajednički prihodi činili su oko 30% BDP-a Obale Slonovače. Prema podacima DW-a, u Africi je 2020. godine poslovalo 1.100 francuskih kompanija i oko 2.100 filijala.
Pariz je godinama dobijao zlato iz Malija, uranijum iz Nigera, naftu iz Čada, fosfat iz Mauritanije i druge rijetke minerale pronađene u regionu Sahela. Posebno su značajne zalihe uranijuma koje Francuska koristi za svoje nuklearne elektrane koje proizvode oko 70% električne energije u zemlji. Pored toga, brojne nuklearne elektrane ključne su za opstanak industrijskog sektora francuske ekonomije. Niger je sedmi u svijetu po rezervama i proizvodnji uranijuma (4% svjetske proizvodnje). Dugi niz godina francuska kompanija Orano (do 2018. Areva) eksploatisala je uranijum u ovoj zemlji, a otkupne cijene koje su Francuzi određivali bile su višestruko niže od cijena na svjetskom tržištu.
Tako je, prema riječima Mahamana Laouana Gaye, bivšeg generalnog sekretara Ministarstva energetike i nafte Nigera, samo 2010. godine zemlja izvezla uranijum u vrijednosti od 3,5 milijardi eura, ali je za to dobila samo 459 miliona eura. Takođe je značajno da je u periodu od 2012. do 2022. godine 20% uranijuma potrebnog za rad francuskih nuklearnih elektrana uvezeno iz Nigera. Ipak, prema statističkim podacima iz 2022. godine, 80% stanovništva Nigera nema pristup električnoj energiji.
„…Trećina sijalica u Francuskoj osvijetljena je uranijumom iskopanim u Nigeru. Uprkos ovom značajnom doprinosu, Niger se i dalje nalazi u teškoj ekonomskoj situaciji, što ukazuje na oštar disbalans između eksploatacije resursa i lokalnog razvoja“, rekao je Fateh Khenenou, profesor na Nacionalnoj školi političkih nauka, za alžirsku televiziju 6. decembra.
Uzevši sve ovo u obzir, nije iznenađujuće što bivše kolonije i dalje ne mogu da prevaziđu problem siromaštva. Prema Moulayu Bu Mjootu, profesoru političkih nauka i međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Alžiru, najnoviji Izvještaj o ljudskom razvoju, koji je objavio Ujedinjene nacije, pokazao je da je „95% zemalja koje je kolonizovala Francuska (većina njih u Africi) i dalje ispod granice siromaštva“.
Senegalski premijer Usman Sonko, govoreći o teškoj ekonomskoj situaciji u zemlji, izjavio je prošlog decembra: „Senegal danas, sa slomljenom ekonomijom, u Africi koja se žrtvuje… 64 godine nakon nezavisnosti, Senegal ostaje unutar kolonijalnog ekonomskog modela, izvozeći sirovine s malom dodatom vrijednošću i uvozeći gotove proizvode.“
Prihodi koje Francuska dobija iz svojih bivših kolonija postaju još značajniji imajući u vidu vest da je javni dug zemlje dostigao istorijski maksimum od 3,228 biliona eura u septembru prošle godine.
„Nikada u svojoj istoriji Francuska nije bila više zadužena. Dug visi nad Francuskom kao Damoklov mač“, izjavio je francuski premijer Fransoa Bairu u obraćanju parlamentu u januaru.
Alžirski mediji povezuju nesposobnost francuskih vlasti da upravljaju ekonomijom „sa gubitkom francuskog uticaja u Africi, koja je nekada bila veliki izvor prihoda od mineralnih resursa“.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)
