KOJEKUDE, SRBIJO!

Piše: Emilo Labudović

Kada je 1804. godine Karađorđe digao Srbiju na ustanak i izveo prvu revoluciju u tadašnjoj Evropi, Srbija se tada, na Sretenje, srela sama sa sobom, i znala je gdje je, kako joj je, šta želi i, što je najvažnije – šta joj je činiti. Juče se, nešto više od dva vijeka kasnije, na Sretenje, Srbija opet srela sa sobom, ali bez jasnih odgovora na ova pitanja, ustalasana, podijeljena i, za razliku od one Karađorđeve, neprijateljska sama sebi. Juče su u Kragujevcu i Sremskoj Mitrovici dvije Srbije slavile Sretenje i tražile odgovor na ono čuveno, Voždovo, kojekude, more?

U Mitrovici, vizije su bile određene, jasne i okrenute stabilnosti, miru i razvoju na svim frontovima. I u Kragujevcu su bili jasni i istrajni u svojoj nejasnoći. Zahtjevi koji se, poput magle, svako malo rasplinjuju, šire i nestaju, sledbenici koji su se digli na neku vrstu ustanka, zna se protiv koga, a nagađa se i za koga. U Mitrovici se glasalo za svesrpsko jedinstvo, u Kragujevcu… za opet, i iz početka. Vrzino kolo zahtjeva došapnutih i dopisanih sa strane, koje je moguće (i sva je prilika da hoće) unedogled razvlačiti kao žvaku.

I, mada je bila noć, u oba grada sve se vidjelo kao na dlanu. I ko je za šta, i ko je za koga, i ko je protiv koga, a za čije babe zdravlje, ko šta nudi, a ko šta (svašta nešto) samo traži. Noć je bila hladna, februarska, crna, ali jasno su se nazirale boje dresova prisutnih: u Mitrovici – nacionalna „trobojka“, u Kragujevcu je sve bilo – u ružičastom. I tako, bilo je kako je bilo, minulo je Sretenje i sad se postavlja pitanje: šta i kuda dalje?

U Mitrovici su najavili spremnost da Srbiju guraju naprijed, u Kragujevcu je bilo jasno da su oni koji su mislili da nose barjak promjena zapravo izmanipulisani, da su im skupovi pretvoreni u cirkuske vodvilje po „majdanskom“ receptu i da ih sada režiseri svim silama nastoje izgurati sa scene. Opozicija bi da na njihovom zamajcu i zanosu ponovi petooktobarski puč, a prifesori da se dodatno uhljebe na državnim jaslima, s tim da se država sa fakultetima koje treba da finansira kapom i šakom ne pita koliko ni svitac sa dupetom. A studenti – igrale se delije… i sad im valja za pojas zadjenuti.

Na ulicama Mitrovice i Kragujevca danas komunalci sakupljaju šut i otpatke, i za koji dan više ništa neće podsjećati na događaje i učesnike. Narod će se u oba grada vratiti redovnom životu, obavezama i rešavanju životnih jednačina. I studenti će, kad – tad, morati u klupe (vrata su im širim otvorena) i sabrati se da su zajebani i da im je čitava jedna školska godina „prohujala“ sa košavom po srpskim ulicama, trgovima i raskrsnicama. Inicijatori će opet sačekati neku novu priliku, neku novu nastrešnicu i tragediju koju će iskoristiti kao paravan, i neke nove, iskrene a naivne, koji će umjesto njih raspaljivati vatru podjela, sukoba i mržnje. I sve drugo, samo ne izbore. Jer, plaćeni su da Srbiju vuku unazad i da je primoraju da klekne na oba koljena. A od svega ostaće samo bolan ožiljak bratske rane na podijeljenoj Srbiji.

Mahatma Gandi je davno rekao da najveći neprijatelji jednog naroda nijesu ni okupatori ni kolonizatori već „sunarodnici koje hrani okupator“! A tih „spolja hranjenih“ namnožilo se kao kusih pasa. Mutna su i smutna vremena u kojima više ništa nije izvjesno. Srbija je, kao i uvijek u istoriji, na raskršću, sa i bez studenata, i pred novim izazovima. Šta, kako i kuda dalje pitanja su koja se iznova i iznova ponavljaju, a odgovor… Možda se onaj pravi, državni, nacionalno odgovorni i istorijski utemeljen, krije u čuvenom „receptu“ Golde Meir, izraelske političarke i jedno vrijeme i premijerke i utemeljivača izraelske države.

„Ako želite da izgradite zemlju u koju će se vratiti njeni sinovi i kćeri, ako želite da izgradite zemlju iz koje će oni odlaziti samo tokom praznika, ako želite da gradite zemlju koja neće imati osjećaj straha od toga šta joj budućnos nosi, potrebna su samo dva koraka.

Prvo, da korupciju izjednačite sa izdajom, a korumpirane zvaničnike sa izdajicama, do sedmog koljena;

Drugo, da tri profesije budu najplaćenije: vojska, prosvetari i ljekari.

I, što je najvažnije, radite, radite i radite jer vas niko neće hraniti osim vas samih, a vaša zemlja je potrebna samo vama i nikom drugom. Kad to postane način vašeg života, onda ste postigli cilj“.

„Daleko je do murava“, kako bi to rekli stari Podgoričani, i toga bi trebalo da budu svjesni i oni iz Mitrovice i oni iz Kragujevca. Ali, ako Srbija, bogata, moćna, neutralna i demokratska, i svoja prije i iznad svega, bude želja i jednih i drugih, onda će se na tom putu sresti na nekom budućem (nadati se što skorijem) Sretenju, brat sa bratom, sin sa ocem, Srbin sa Srbinom.
I tada će ono Voždovo „kojekude“ imati i jasan pravac i isti cilj.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)