Piše: SIBIN
Imam li, dakle, čestiti publikume, nešto protiv toga što je udata Stanković Draginja djevojačko Vuksanović na braniku Crne Gore, isprčena na Belvederu, još postala zavijoreni simbol slobodarstva i neuzmicanja, inatnog impulsa koji se bezinteresno bori ne dajući okupacionim silama da pokore ovaj sokoglavi krš?
Jok, čak i navijam da tako ostane, da potraje, kako bi jednog dana osvanula na post-partizanskom posteru, uhvaćena u postmodernom dizajnu, u trenutku dok juriša na privid…
Rodno korektni kolumnist Đilasovih „Vesti“, zalaže se za razbijanje ovdje patrijahatom trajno u mentalitetu instaliranog mačizma koji drži riječ a time i zakon.
Slažem se sa S. Bovar da je „subjekt“ uvijek (već) muški, dočim je žena ono što pretekne u procesu – isključenja. Ta tradicija traje od Grka, i mora joj se stati na kraj, da će to i kod nas zaživjeti, ne brinem, budući da prof. Jelušić Božena drži feminističku katedru.
Međutim, ona kao i Draginja ne mogu smisliti gospođu, ministarku Injac. Zašto?
Zbog u vazduh podizanja helikoptera koji bijaše neophodan da se obavi ustoličenje mitropolita Joanikija. Pa opet, zar ženska solidarnost ne bi trebala prevazilaziti politički konstruisane identitete, kako bi se njihovo djelovanje u javnoj zoni širilo i snažnilo, uz to, Injac se nacionalno izjašnjava kao i druge dvije pomenute gđe, samo što je ona bila kadra sprovoditi zakon Ustavom zagarantovan.
Primiču se izbori na Cetinju. Ukorak s tim Draginja potpiruje svoju živu riječ. Izričita je i isključiva, odveć jasna, sama sa sobom bori se kao lavica, sa svih strana okružuje privid i onda ga bjesomučno napada, što u izvedbi djeluje agonično, svakako dibidus nedamski.
Ali, to je cijena koja se plaća za cenzus, tako djeluje populista koji se dobrovoljno izdaje samokarikaturisanju.
