Piše: Emilo Labudović
Živimo, navodno, u svijetu neprikosnovenih ljudskih prava na sve i svašta, u iluziji da smo, i kao društva i kao pojedinci, slobodni i zaštićeni od svega. A dok se, obeznanjeni horom slavopojki o takozvanim „zapadnim vrijednostima“, povodimo kao hrončni pijanci, nijesmo ni svjesni užeta koje nam pritežu oko vrata, toliko da jedva dišemo.
Kao u lutkarskom pozorištu, kroz život i kroz prostor, hodamo čvrsto vezani lancima čiju dužinu, iz centara, što javnih što tajnih, odmjeravaju kreatori savremenih društvenih odnosa. Igra „pripusti – pritegni“ svakodnevno se komplikuje, usložnjava, tako da čovjek prosto ne zna kada i sa koje strane će ga „klepiti“ neki od oblika „slobode“ kojom ga drže u toru kao ovcu pred šišanje.
Pročitah jutros da će u Slovačkoj, od 1. novembra, pješacima biti zabranjeno da se kreću brže od 6 kilometara na sat!? Osim što su parkiranim automobilima, biciklističkim stazama i električnim trotinetima pritjerani uza samu ivicu zgrada, i to malo prostora koje bi ugrabili na nekom trotoaru ograničeno im je – brzinom! Novim zakonom doduše nije definisano čime i na koji način će se to mjeriti (valjda će im stavljati neku vrstu „nanogica“, kao krimosima), ali su zato već propisane i kazne.
Ne piše, takođe, ni da li će u zimskim uslovima, a Slovačka baš zna da bude „zimska“, biti obavezni lanci i gumena obuća, ali… ko zna?
Ne bi me iznenadilo, a znajući ove naše „resavce“ koji bez ikakvih obzira i analiza prepisuju sve što se na Zapadu propiše, da nešto slično osvane i kod nas. Stoga sam jutros, dok sam u cik zore šipčio bulevarom, skoro podsvjesno „prikočio“.
Ko zna, možda me iza kakvog ćoška „uhvati“ radar. Ali, šala na stranu, očigledno je da mjera slobode nije čovjek kao apsolutno biće već samo oni pojedinci koji su se, nekim svojim svojstvom, izdvojili. Ta vrsta slobode rezervisana je za one koji zidaju zgrade tik jednu uz drugu, bez trotoara i pješačkih staza, za one „vitezove“ u skupim automobilima za koje nema ni
„crvenog“ ni ograničenja brzine.
Ovaj svijet, očigledno, više nije mjesto za one koji koriste svoje noge i svoju glavu. Marginalizivani u svakom pogledu, preostaje im jedino da uspore, da se uklone i da imaju oči i na potiljku. A za zakonodavca u Slovačkoj imao bih sledeće pitanje: a vjetar i ptice, gospodo?
Zar će oni i dalje da divljaju i lete bez ikakve kontrole i zar im nije malo mnogo te slobode? Prionite na posao dok još nije kasno i dok situacija nije izmakla kontroli.
(Mišljenja i stavovi iz rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
