KO SVE PLAČE POSLIJE OHRIDA: Šta je donijela Vučićeva izdaja

Piše: Milan Babović (zamjenik glavnog urednika Novosti)

Potpiši to i – gubi se! Taj vapaj kolumnistkinje jednog građanskog tabloida sublimirao je, pokazaće se, uzaludna očekivanja njene publike, ali i onih sa pola takozvane nacionalne desnice. Ne, Vučić nije potpisao ništa u Ohridu, i sada se od suza ova dva tabora (a svi plaču iz svojih razloga) mogao očekivati nagli rast vodostaja na živopisnom jezeru.

Više od punu deceniju u stranačkim kuloarima, ambasadorskim ispovedaonicama, koalicionim trač radionicama, na slavskim trpezama, saborima patriotskih zilota… slušamo strašnu prognozu – Vučić će izdati Kosovo. Za gore narečenu autorkinju i njene sljedbenike, dočim, tu nema ničeg strašnog. Naprotiv, to bi bilo bogougodno djelo. Mada, niko da se prisjeti da su od Koštuničine CEFTE do Stefanovićevih carinskih pečata svi „pomalo izdavali“…

Kako god, trpjeli smo i jedne i druge, još od prvog Vučićevog sastanka sa Kurtijem u Briselu, pa sve do ovog potonjeg u Titovoj vili Biljana. Vidjeli smo ogromno nepoznavanje političke logike i istorijske prakse u njihovim gromopucatelnim najavama da će predsjednik Srbije uz biskvite i podgrejanu filter kafu predati Kosovo na tacni. I suludo očekivanje da će na vrh njegovog nalivpera stati Lazareva glava, odžamijana Patrijaršija, obje Prizrenske lige, Ščerbina, zakopana kruna kraj Dečana, pokolji balista, skalp Blagoja Neškovića, majka s puškom iz Prekala, poniženi Đorđe Martinović, zatrta Ljeviška, mučenici iz Starog Grackog, mali Panta i Ilija iz Goraždevca… I da će Vučić, jednim potezom, u jednom danu, ispljunuti vjekove i sve njih otresti i isporučiti činovnicima Đozepu Borelju i Miroslavu Lajčaku čije zemlje, gle čuda, ne priznaju Kosovo. Naravno, paraf na kapitulaciju izostao je i u Ohridu.

Šta smo uvidjeli iz tog Vučićevog hoda na ivici žileta, osim toga što svojim potpisom nije legitimizovao Prištinu kao subjekt međunarodnopravnog ugovora?

Prvo, ohridski maraton poslužio je Srbiji, a i samom Vučiću, da malo uzmu vazduh, da makar na neko vrijeme odlože demonski pritisak zapada da zatvorimo kosovsku knjigu, koja im svojim presedanom kvari računicu u razbuktalom ratu sa Putinom. Jalova evropska diplomatija uživaće još neko vrijeme u prividu svoje BG-PR pobjede, iako zna da će im Amerikanci, a u dogledno vrijeme možda i Rusi i Kinezi izbiti te lovore iz ruku, pošto je briselska bratija odavno izgubila status pouzdanog i odlučnog medijatora.

Drugo, Vučić se izborio da se ZSO osnuje na principima iz Briselskog sporazuma, a ne po ustavu lažne države. Sad je fokus na Kurtiju da to sprovede, ali je veliko pitanje da li će on to i učiniti tako da postoje sasvim solidni izgledi da proces opet zapadne u živo blato. S tim, što će prst krivice biti na lideru Samoopredeljenja.

Treće, dobro je što se aneks o implementaciji plana EU za KiM ugrađuje u pregovarački okvir sa našom zemljom. To podrazumjeva da ćemo na putu ka „klubu 27“ ispunjavati one tačke koje nam budu u interesu, a koje će, pre svega, olakašati svakodnevni život i Srba i Albanaca. Odnosno, jedina sankcija, iako ne zanemarljiva, za nepristanak na priznavanje lažne države i stolice u UN mogla bi da bude – zastoj evrointegracija (mada smo i zaboravili kada su nam otvorili posljednji klaster). To je povoljnija opcija od jovanjdanskog ultimatuma koji je Vučiću isporučila zapadna petorka, a koji je podrazumjevao povratak viza i povlačenje stranih investitora. Uostalom, naše pristupanje EU neće se završiti u narednih najmanje pet godina, a pitanje je kako će tada izgledati globalna i kontinentalna politička panorama.

Četvrto, i ne manje važno. Crvene linije Srbije su podebljane – nema priznavanja nezavisnosti niti saglasnosti za prijem lažne države Kosovo u Ujedinjene nacije.

Pozicija je jasna i nedvosmislena. Do nekog novog Brisela ili Ohrida. I nove izdaje…