Kada se govori o evropskom putu Crne Gore, kao nekakva moralna vertikala predstavlja se nama susjedna država Hrvatska. Kao paradigma svega antifašističkog predstavlja zemlja u kojoj su se jedinice Trećeg rajha dočekale uz ovacije i cvijeće. Zemlja u kojoj je u NDH logorima zvjerski ubijeno na stotine hiljada ljudi. Dobro, nije jedina zemlja takve, ili barem slične profilacije, koja se u javnosti forsira kao evropski san.
Ono što jeste posve čudnovato su granični sporovi Hrvatske. Najveći broj spornih teritorija u Evropi ima upravo ova zemlja. Onaj koji je nama najbliži svakako je spor oko poluostrva Prevlaka između Boke kotorske sa crnogorske, i dubrovačke obale, sa hrvatske strane. Ovaj spor izuzetno je zapaljiva tema u obije države, a u poslednje vrijeme postavlja se kao plodno tlo za spoljnopolitičke ucjene u vezi sa evropskim integracijama Crne Gore kao najnaprednijeg kandidata na ovome putu.
Mada ne sporna teritorija u klasičnom smislu, Hrvatska na granici sa Srbijjom ima možda i najzanimljiviju kontroverznu i problematičnu situaciju. U vezi sa granicom na Dunavu, spor je „urodio plodom“ – potencijalnom novom, privatnom državom koju je jedan Čeh samoproglasio.
Takođe, Hrvatska negira da je granica sa Srbijom tok rijeke Dunav, koja je od prvobitnog sporazuma postepeno mijenjala svoj tok, a sudbinu riječkih granica diktira brzina promjene toka – što dodatno komplikuje stvari u situaciji koja je ionako ekstremno osjetljiva. Iz ovoga proizišao je niz manjih spronih teritorija upućenih na tok Dunava.
Hrvatska, po pitanju teritorije, ima nerazriješene račune i sa Bosnom i Hercegovinom, a tiču se izgradnje Pelješkog mosta.
Da nevolja ni u evropskom raju ne manjka govori činjenica da dvije, u evropskoj propagandi najisforsiranije eks-ju zemlje, Hrvatska i Slovenije, imaju još demona prošlosti u vidu neslaganja po teritorijalnom pitanju. Još interesantnija je činjenica da Hrvatska međunarodnopravne propise i pograničnu politiku u mnogome tumači onako kako joj odgovara. Naime, u pitanju je skoro pa istovjetna situacija kao i spor oko granice sa Srbijom, samo sa obrnutim ulogama Hrvatske. I naravno, sad odjednom važe druga pravila.
Štaviše, ovaj sukob cijeni se nešto ozbiljnijim nego prethodni. Uprkos tome što je u samoj EU ili baš zbog toga?
Ko je i zbog čega zažmurio Hrvatskoj na ovoliko diskutabilnih i kontroverznih situacija, koje shodno generalnom spoljnopolitičkom i istorijskom stanju na Balkanu, u budućnosti mogu eksalirati na nimalo neevropski način? I zašto sad ta ista Hrvatska nameće unaokolo svoje interese kao bespogovoran uslov za pristupanje drugih zemalja EU, tj. kao potencijalnu prepreku cijeloj EU da širi svoj uticaj?
