Piše: Momo Joksimović, predsjednik Partije penzionera CG-PIR
Kada živimo u skladu sa samim sobom, sa unutrašnjim zadovoljstvom i ispunjenoću, kažemo da smo srećni. U svijetu koji sve brže živi, sve glasnije želi i sve manje osjeća, kao da smo izgubili odgovor na jednostavno pitanje, ali ključno pitanje: ko je zapravo srećan čovjek ?
Dali je to onaj koji ima milione na računu, luksuzne automobile, obilazi svijet, može da kupi sve što poželi? Ili je to ipak onaj koji, iako nema mnogo, korača lagano kroz život, živi ispunjeno, zahvalno i u miru u duši i sa samim sobom ?
Društvo i sredina nas često uči da je sreća u posjedovanju, u broju, u poređenju sa drugim. Većina ljudi svjesno ili nesvjesno , prihvata tu igru-trku bez cilja, u kojoj je sreća uvijek korak ispred. Istina je jednostavna, ali često neprimjetna– sreća nije količina, sreća nije ono što imamo–sreća je kako se osjećamo.
Srećan je onaj čovjek koji se ujutru budi bez težine na srcu. Onaj koji ima s kim da podijeli tišinu, koji umije da se nasmije i kada sve nije po planu. Koji zna cijeniti i ono malo što ima, bez da se stalno osjeća potišteniim zbog onoga što nema.
Istina je da se sreća ne može kupiti ili uhvatiti rukom. Sreća se gradi. U odnosima, u zahvalnosti, u svakodnevnim izborima. Gradi se u tome kako gledamo na život– da li vidimo problem u svakoj šansi ili šansu u svakom izazovu.
Neko ima sve gledano spolja a ipak je prazan iznutra. A neko drugi nalazi sreću u malim stvarima- sa malo jednostavnog života, nalazi radost u pogledu, u dobrim riječima, u šali u toplom zagrljaju , u tetkinoj gurabiji, u zalogaju domaćeg hleba.Sreća se ne nalazi u velikim kućama ili skupim stvarima, već u srcu koje umije da vidi ljepotu života.
U vremenu kada se sve više ljudi osjeća izgubljeno, treba podsjetiti da sreća nije destinacija do koje se dolazi, već način na koji putujemo kroz život. Ona nije u onome što imamo već u onome što jesmo, da se radujemo tuđoj sreći, da pomažemo drugima, ne zamjera i ne zavađa, nosi u sebi mir i širi ga oko sebe. Srećan čovjek zna da život nije savršen- ali ga je vrijedno živjeti sa svim svojim manama.
Nekad je dovoljno samo malo: dobro jutro s nečijih usana, iskren razgovor, ruka na ramenu, miris omiljene hrane, sunčev zrak na licu, čaša izvorske hladne vode, ubrana jabuka.
Srećan čovjek nije onaj koji ima sve, već onaj koji zna da u malom prepozna veliko. I da je srećan onaj koji se tako osjeća- jer u tom osjećaju leži istina, i najveće bogastvo koje život može da ponudi. Nijedna suma novca ne može kupiti unutrašnji mir, iskreni osjećaj, toplinu porodičnog zagrljaja ili ljepotu prostih trernutaka–jutarnje kafe, razgovor sa prijateljem, dječijeg smijeha.
Srećan je onaj čovjek koji umije da uživa u malim stavrima. Onaj koji je zahvalan za ono što ima, umjesto da pati za onim što nema.
U svijetu koji nas uči da vrijedimo onoliko koliko imamo, hrabro je ostati čovjek koji se raduje malom. To nije slabost, to je snaga to je ogromna vrlina.
Zato nemojmo tražiti sreću u brojkama, već u trenucima. Jer na kraju dana, pravo pitanje nije koliko imaš, već kako se osjećaš.
Srećan je onaj čovjek koji u svakom danu pronađe razlog za osmijeh, a u svakom čovjeku vidi nešto dobro.
(Mišljenja i stavovi iz rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)
