Na onima koji su krivi je da se javno pokaju, a na nama je da ne zaboravimo ko je i koliko bio kriv za ovu nesreću
Posljedice blokada su stigle na naplatu. Posljedice su užasne. Osmaci su na testovima iz matematike i srpskog, za prijem u srednje škole, dobili prosječno tek malo više od „ne zadovoljava“. Ako iz tog korpusa 57.000 djece izdvojimo 5 odsto najboljih, talentovane djece koja su vrijedna i uče i kad ih niko ne tjera, onda je za preko 50.000 naše djece, i slovima pedeset hiljada u samo jednoj generaciji, utvrđeno da je prosječno znanje na kraju osmogodišnjeg školovanja – 1 i iz srpskog i 1 iz matematike.
Sa sigurnošću možemo reći da test koji su polagali nije teži nego prethodnih godina (lično vjerujem da je manje zahtjevan) i da nastavnici nisu manje pomagali, naravno uvijek nedozvoljeno, učenicima pri rješavanju testova (vjerujem više nego ranijih godina).
Drugim riječima, sasvim je moguće da je znanje za preko 50.000 djece u jednoj generaciji bliže nuli nego jedinici, ali svakako nije više od jedinice.
Da li iko vjeruje da je znanje onih koji nisu testirani, u razredima srednjih škola koje su duže i sveobuhvatnije bile uključene u blokade, bolje od osmaka? Pitanje je retoričko.
I tome treba dodati i one, istina u manjem broju, od petog do sedmog osnovne. Govorimo o stotinama hiljada djece koja su obrazovno unakažena blokadama. Najmanje 300.000.
To je najveći udar na Srbiju poslije agresije 1999. godine. Razlika je u tome što je NATO htio da uništi Srbiju, a blokaderi su željeli da Srbija bude bolja. Osim manjine koja je željela isto što i NATO bombardovanjem. Te 1999. godine NATO nije pobijedio. Na ovim protestima jeste. Sve dok u našoj javnosti ne bude nesporno ko je kriv za ovo što nam se događa i dok se krivci ne pokaju.
Odgovornost studenata i naročito profesora koji su ih podsticali i ohrabrivali u blokadama fakulteta je nesporna. Oni su odgovorni i za posljedice o kojima govorimo u ovom tekstu, a koje se odnose bukvalno na djecu. Zato što su ih pozivali da im se pridruže, umjesto da ultimativno zahtijevaju da oni nastave sa učenjem, ako studenti već blokadama fakulteta otimaju drugima Ustavom garantovana ljudska prava na obrazovanje i nanose štetu obrazovnom sistemu Srbije.
Kriva je vladajuća grupacija, na čelu sa predsjednikom Vučićem, zato što je dozvolila da se blokade organizuju i nastave na fakultetima, a zatim i u srednjim i osnovnim školama. Često je argumentacija te strane kako je „mudrom politikom“ postignuto da se izbjegnu „teže posljedice“. Ne, nastupile su užasne posljedice i pokazalo se da to nije bila mudra politika. I to se sada vidi, kada policija radi svoj posao, svakoga dana evidentira po hiljadu izgrednika, sve postaje statistička greška koja uopšte više nema uticaja na funkcionisanje društva.
Odgovorne su sve političke grupacije, prije svega parlamentarna opozicija, koje su podržale blokade. A podržali su ih i oni koji sebe vide kao „suvereniste“ i oni koji su ekstremni globalisti (ekstremni, zato što je i vladajuća politika globalistička, pa da ih razlikujemo). Globalisti zato što im je cilj rušenje svake države i služenje globalističkom imperijalizmu, a tzv. „suverenisti“ iz čiste demagogije, da i njih zapljusne talas odobravanja, a djeca neka za to plate cijenu. U drugom koraku naravno i Srbija. Sve pozivajući se na patriotizam i „Vučićevu izdaju“.
Kada su u pitanju srednjoškolci i osnovci, najveću odgovornost snose učitelji i nastavnici. To, da se učitelj odrekne svoje misije učenja djece zbog nekih svojih političkih stavova – to nikad u srpskoj istoriji nije bilo. Nikad. Ni za vrijeme Drugog svjetskog rata. Naravno, sa njima – ili čak i više od njih – odgovorni su i roditelji koji su zahtijevali od svoje djece da ne pohađaju nastavu. Tek to ludilo nikada nismo imali.
Onoliko koliko ja imam kontakata sa studentima, izgleda da se oni dijele među sobom na one koji smatraju da neće postići politički cilj i one koji i dalje misle da hoće. A djeca? Koja djeca – to za njih ne postoji. A to što blokadama oduzimaš drugim ljudima njihova prava, i jedne i druge to ne interesuje. Oni se dijele samo na to da li je akcija celishodna ili nije.
I šta uopšte znači zahtjev za „vanrednim izborima“? Oni hoće da na vlasti bude neko drugi, a ne neko ko je pobijedio na izborima. Zašto – zato. Ali s kojim ciljem? Nema cilja. Nije da ja to tvrdim, oni su nam lijepo rekli na mitingu 28. juna na Slaviji da oni nemaju program.
Dakle, uopšte nemaju ništa što bi radili drugačije ili bolje.
Korupcija – pa korupcija je bila velika tema i na izborima u decembru 2023. godine i imajući sve te argumente u vidu, građani su glasali tako kako su glasali.
Argument „korupcija ubija“ poslije tragedije u Novom Sadu je čista propagandna laž.
Do sada se 19 (devetnaest) doktora nauka iz relevantnih oblasti izjasnilo u pogledu uzroka pada nadstrešnice i svi su saglasni da do pada nije došlo zbog korupcije, lošeg izvođenja radova, nestručnog partijskog nadzornog osoblja i sličnog.
Odgovorna lica su bila veoma stručna, sa stvarnim diplomama i stručnim sertifikatima.
Jedina razlika između prof. Ivaniševića sa Građevinskog fakulteta u Beogradu i njegovih 18 kolega iz Novog Sada, koji su uradili nalaz i mišljenje u krivičnom postupku koji se vodi zbog pogibije ljudi, jeste u tome što je prof. Ivanišević bliži tome da je riječ o slučaju, sticaju okolnosti i da vrlo vjerovatno nema uopšte odgovornosti na strani odgovornih lica u vezi s padom nadstrešnice. Vještaci u predmetu smatraju da postoji nepoštovanje određenih podzakonskih akata, ali u svom nalazu nisu rekli da li postoji i uzročna veza između propusta i pada nadstrešnice. Drugim riječima, da li bi uzrok bio otkriven i da su uradili prethodni elaborat početnog stanja.
Za ovu temu je jedino važno da mi znamo da korupcija nije uzrok pada i znamo da apsolutno niko od struke nije osporio do sada, u proteklih šest mjeseci, ovakav njihov stav. Zbog toga je zadatak svih nas da, kada bilo ko u našem prisustvu kaže „ljudi su poginuli zbog korupcije“, kažemo da to izvjesno nije tačno. Zato što ta i takva zaluđenost kasnije naraste do problema da nam je omladina urnisana u obrazovnom smislu.
Vlast – vlast se bavi učvršćivanjem svoje vlasti na greškama blokadera. A djeca? To pitanje guraju pod tepih i „idu dalje“ u nove svijetle pobjede.
Učitelji – učitelji koji su u tome učestvovali se „prave mrtvi“. Kao da je neko drugi obrazovno unakazio djecu, a ne prije svega oni.
Djeca, koja jedina nisu ništa kriva, ispaštaju.
Ono što sada treba da uradi Ministarstvo prosvjete jeste da za predstojeću školsku godinu i najmanje sljedeće četiri, predvidi da zimski raspust traje nedjelju dana kraće, a ljetnji 4 nedjelje kraće. U tih 5 nedjelja i za četiri godine 20 nedjelja dodatne nastave treba osmisliti programe nadoknade izgubljenog znanja. U suprotnom, čitava Srbija će biti „izgubljena“ za 10–15 godina.
I drugo, neophodno je metodički i sadržajno osmisliti programe koji odgovaraju stepenu neznanja sa kojim učenici počinju sljedeću školsku godinu.
Na onima koji su krivi je da se javno pokaju, a na nama je da ne zaboravimo ko je i koliko bio kriv za ovu nesreću.
(RT Balkan)
