Na Balkanu se već godinama održava jedan opasan, ali politički isplativ mehanizam: proizvodnja spoljnog neprijatelja kao zamjene za sopstvenu odgovornost. U toj šemi Srbija se pojavljuje kao univerzalni krivac, dežurna meta i zgodan izgovor za sve ono što političke elite u regionu ne umiju, ne žele ili ne smiju da urade kod kuće.

Kada reformski procesi zapnu, kada se pregovori sa Evropskom unijom ne pomjere s mrtve tačke, kada ekonomija stagnira ili institucije pokažu slabost, na scenu stupa dobro poznata formula: pojačati retoriku prema Srbiji. Ne sa argumentima, ne sa dokazima, već sa insinuacijama, optužbama i emocionalno nabijenim porukama koje treba da proizvedu efekat unutrašnje mobilizacije.

Ovdje nije riječ o slučajnim ispadima ili izolovanim izjavama. Riječ je o obrascu. Taj obrazac podrazumijeva sinhronizaciju politike i dijela medija, gdje se tvrdnje plasiraju bez elementarne provjere, a zatim ponavljaju dok ne postanu „opšte mjesto“. Cilj nije istina – cilj je utisak. A utisak je da neko drugi, spolja, stalno radi protiv „nas“.

Takva strategija ima nekoliko funkcija. Prva je skretanje pažnje sa sopstvenih problema. Druga je homogenizacija biračkog tijela kroz strah i ljutnju. Treća, možda i najvažnija, jeste zadržavanje političke moći bez stvarnih rezultata. U tom smislu, neprijatelj nije bezbjednosna kategorija – on je politički resurs.

Posebno zabrinjava činjenica da se ova retorika sve češće upakuje u navodno „evropski“ diskurs. Govori se o vrijednostima, stabilnosti i demokratiji, dok se istovremeno pribjegava etiketiranju i optuživanju bez dokaza. Time se ne brani evropska ideja, već se ona kompromituje. Evropska unija nije projekat zasnovan na huškanju i prenošenju krivice, već na odgovornosti i mjerljivim rezultatima.

U tom kontekstu, napadi na Srbiju postaju politički biznis. Oni donose poene na domaćem terenu, pune naslovne strane i stvaraju iluziju akcije. Ali cijena tog biznisa je visoka: dodatno zatrovan regionalni ambijent, narušeno povjerenje i stalno održavanje tenzija koje nijesu u interesu građana – ni jedne države.

Najopasnije u svemu ovome jeste normalizacija takvog ponašanja. Kada se javnost navikne da se problemi objašnjavaju teorijama zavjere i spoljnim neprijateljima, nestaje prostor za ozbiljnu raspravu. Tada se ne pita ko je odgovoran, već ko je „kriv“. A krivac je, po pravilu, unaprijed određen.

Srbija, kao i svaka druga država u regionu, ima svoje slabosti, greške i političke dileme. Ali pretvarati je u univerzalni uzrok svih regionalnih neuspjeha nije politika – to je bijeg od politike. I dok se taj bijeg predstavlja kao patriotizam ili evropska borba, u stvarnosti se radi o održavanju statusa kvo.

Na kraju, pitanje nije ko huška region protiv Srbije, već zašto im je to potrebno. Odgovor je jednostavan i neprijatan: zato što je lakše proizvoditi neprijatelje nego rješenja. Zato što je politički profitabilnije širiti strah nego graditi institucije. I zato što se, u odsustvu stvarnih rezultata, neprijatelj uvijek može prodati kao roba široke potrošnje.

Dok god ta logika bude dominirala, region će ostajati taoc sopstvenih narativa. A izlaz iz tog kruga ne vodi preko novih optužbi, već preko elementarne političke odgovornosti – one koja se, očigledno, mnogima ne isplati.

Tagovi