Napominjući da se trenutno nalazimo u istorijskom trenutku kada se razmatra povratak Francuske na Balkan, Aleksandra Kolaković navodi da bi bilo dobro da se podsjetimo kada je do njenog dolaska na ove prostore prvi put došlo.
Na prelazu iz 19. u 20. vijek ekonomski interesi uslovljavali su kulturno prisustvo Francuske u balkanskim zemljama. Zahvaljujući francusko-srpskim udruženjima pomaganim od strane diplomata i gostujućih profesora, balkanski narodi sticali su predstave o Francuskoj, ali savlađivanjem jezika i nakon školovanja na strani, djelovali su u obrnutom smeru, odnosno – informisali su Francuze o Balkanu.
Kao važno istraživanje, Kolaković pominje studiju Ljubinke Trgovčević koja je došla do rezultata da je svaki treći strani student na francuskim univerzitetima 1899. godine bio sa Balkana – sve do 1914. najviše je bilo Rumuna. Kolaković navodi pregnuća intelektualaca koji su bili najznačajniji za stvaranje slike o balkanskim narodima u Francuskoj – u prvom redu profesora Viktora Berara, Emila Omana i Ernesta Denija, dopisnika Alena de Penenrena i Žana Pelisijea i u ranijim predavanjima pominjanog Luja Ležea, najpoznatijeg slaviste tog doba.
