Piše: Momo Joksimović
Katun Žuber – to staro planinsko stanovište, najčistiji oblik života koji je narod podario samim visinama – uvijek je bio više od puke nužde i stočarske navike. Katun nije najpokretljivija kuća, najživlja geografija, najotvorenija škola prirodnog i moralnog reda. Na njega se ne ide zato što se mora, nego zato što čovjek, kojeg jednom upozna, shvati život u najčistijoj mjeri: blizu neba, blizu zemlje, i najbliže samom sebi.
U starini, katun nije bio ritam godine. Narod je govorio: “Ko ne krene u katun na Đurđevdan, taj nije ni počeo godinu.” Taj dan je označavao izlazak na planinu, početak pastirske sezone, ulazak u zeke koje tek počinju da se penju uz padine. Tamo gdje su Žuber, Krnovo, Sinjavina, Bjelasica spojile svoje visine u jedan vječni krov, katuni su rasli kao gnijezda – od brvna, kamena, daske, onog što je priroda dala a ruka ljudska ukrotila. To su bila i ostala mala carstva samodovoljnosti: kolibe za sir i kače, police za kalice, ognjišta koja ljeti drže toplinu kao da je u njima još zima.
Đurđevdan je u katunu bio praznik mladosti prirode. Tamo gnjad zaplešu po prvim sunčevim zracima, a momci i djevojke namještaju poglede koji govore više nego što bi im riječi dozvolile. Sa planine se tada čuje smijeh, prvi frulaški zvuk, uzdah čistog vazduha što se napija zelenilom.
Čaktari i frule sa Žubera čuju se do Carigrada i Kotora. Katun ostaje u životu sve do Mitrovdana – do trenutka kada hladnoća uđe kroz obode brvana, kada se jutro zabijeli prije nego što pojetao oglasi, i kada se zna da je sezoni došao kraj. Narod kaže: “Na Đurđevdan se uzme olandina, na Mitrovdan je vratiš.” Tada se silazi u selo, stoka ide prva, zatim konji natovareni mrsom, pa zatim ljudi, pa tek onda uspomene. Katun se zatvara kao knjiga koja čeka novo poglavlje.
Posebnu draž u katunskom životu ima zbir – sabranje naroda na otvorenom trgu što nije pravi trg, već komad ravnine pod nebom. Na tim skupovima, na Žuberu ili na padinama Bjelasice, život dobija prazničku puninu. Kupuju se sir – onaj žuberski i sa Sinjavine, bijeli od ovaca a žućkasti od krava, što miriše na trave, jagnje i zečku u divljini; kupuju se jaja, hrana, jagnjad, telad, konji što su rasli slobodno kao sami vjetrovi, tu se mjere i pare i karakteri.
I planinke: Zorka, Dunja, Miluša su zadovoljne svojim mljekarima, kao i domaćini: Dušan, Vlado, Jagoš… dobro ugojenim jagnjadima, teladima što će imati dobru so i ono što treba u kuću. Na pazaru narod nije samo kupac i prodavac – on je posmatrač, učitelj i prisnik.
Sve miriše: i hljeb ispod sača i pita što se razvija na brzinu, i civcara koja pušta žutu slatkost, i dim sa ognjišta što se nebu diže i zadržava se iznad koliba i neba. U rtom dimu osjeti se nešto iz najbolje narodne prošlosti – kao da kroz hranu pričaju naši preci.
Čobani, ti najvjerniji čuvari planina, nadmeću se u sviranju. Frula se čuje kao žica koja spaja nebo i zemlju. Svaka melodija je ispovijest: jedna radosna kao jutarnje jagnje, druga tužna kao oblak što se spusti niz Sinjavinu. A narod staje, sluša, šapuće: “Evo ga onaj što će biti majstor.”
Katun je i filozofija. U njemu čovjek nauči da je sve što mu treba u maloj količini: malo hljeba, malo soli, malo ognjišta – i puno srce. Naučiš da je stoka tvoj sat, da je vrijeme ono što osjete kosti, da se vjetar čita kao knjiga. Katun te uči da slušaš, da gledaš, da pamtiš ono što ljudi u selu zaboravljaju: tišinu, mir i mjeru.
U književnom smislu, katun je scena najčistijih likova: čobana što stoje u magli, planinke što sijevaju očima dok miluje cicvaru, djevojke čiji su obrazi rumeni kao grmlje na večernjem suncu, momka koji nosi jagnje pod rukom kao da drži nešto sveto. Sve je u katunu malo, ali je sve veliko.
U poetskom smislu, katun je stih koji je sama planina napisala. On je šum livadskih trava, huk potoka, oko orla, korak jelena, i onaj tajni povjerilac koji su čobani oduvijek smatrali porukom od Boga.
Katun je stariji od knjige, ali je knjiga sama po sebi. Njegove stranice su kamen, voda, trava i vjetar. Njegovi redovi su putevi koji vode u visine. Njegovo slovo je život u najvećoj mjeri. I zato, dok god ima katuna na Žuberu, Krnovu, Sinjavi i Bjelasici i na svim našim planinama – imaće i naroda koji zna da živi u skladu sa prirodom, sa svojom prošlošću i sa svojim nebom.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
