Karadag ili Montenegro

Piše: Marko Kentera, nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva

U Crnoj Gori već decenijama traje jedan tihi sablasni egzil koji smo sami sebi nametnuli.
Štetno i uvrnuto, kako to samo mi umijemo.

Kad bi nas ozbiljno istražili, nego neće niko, došli bi do zaključka da ovakvim ponašanjem kolektivno nosimo neku novu šifru koja se graniči sa identitetskom difuzijom, nezapamćenim poremećajem ličnosti koji podrazumijeva odbacivanje imena i identiteta.
Bježimo od sopstvenog imena kao da je riječ o nekoj naslijeđenoj sramoti, a ne o najljepšem i valjda najčvršćem toponimu na Balkanu.

„Crna Gora“ – ime koje na prvi pogled djeluje pretvrdo, nekima zastrašujuće a ustvari u sebi nosi ljepotu ozbiljnosti, upozorenje i ponos.
To je ime koje je svakog osvajača kroz vjekove, a nije ih bilo malo, unaprijed upozoravalo da mu se kod nas crno piše.
Po snazi ga može nadmašiti valjda samo Bermudski trougao, jer svako ko je ovdje pokušao da potlači, da prisvoji, da otme tome se na kraju izgubio svaki trag.

U obračunu sa Crnom Gorom, rekli bi se, padale su najveće imperije, danas ih nema, a gora crna je opstala.

Mi i dalje, uporno, trčimo u zagrljaj Montenegra.
„Fensi“ zvuči, kažu.
Evropski
Made in Italy.
Samo što je to moderan i ujedno šupalj identitet, bez korijena, bez jezika, bez mirisa.
Sa starom Crnom Gorom veze nema.

Mnogi se ljute na Daria Vraneša što govori istinu o istoriji grada koji vodi a onda ti isti svoju zemlju zovu tuđim imenom.
U tom, za evropske prilike, nezapamćenom disocijativnom poremećaju identiteta kao da grupno postajemo žrtve neke nove epidemije gdje se od nas traži da odbijemo sopstveno ime.
Ne osjećamo se kao Crna Gora već kao Montenego.

Kada već bježimo od sopstvenog imena kako ne pobjegosmo u naziv koji je stotinama godina bio stvarni, živi identitet velikog dijela naše države – Karadag.
Današnja kultura, jezik, običaji, gastronomski duh Crne Gore mnogo su bliži Karadagu nego glatkom, turistički ispeglanom, diznijevskom Montenegru.

Današnja vlast, kao i mnoge prije nje, reaguje nagonski, impulsivno, bez ijednog lista papira kojim se strateški promišlja.
Zadnjih nedelja tako nijemo gledamo kako se „razgoropadila“ Crna Gora da bi se obračunala sa turskim investitorima, ljudima koji su ovdje došli da ulože svoj novac, da rade, da žive.

Niko ne traži da radimo protiv sebe ali naša selektivna hrabrost nije nikakva hrabrost.
Prema Turcima, a uskoro i prema Rusima, želimo da budemo strogi dok prema drugima, na primer komšijama iz Hrvatske, ostajemo nijemi na nekorektne poteze i prijetnje.
Meni lično nije ništa „opasnije“ reći „merhaba“ nego „hello“ ili „Bog dečki“

Tu dolazimo do naših „građana“.
Jedan dio njih smatra da je prisustvo Turaka nešto loše, nešto što razrjeđuje „crnogorsko“.
Naprotiv.

Kako može neko čije riječi govorimo i čiju kuhinju razvijamo, na svoj način, biti neprijatelj i nepozvan gost?
To je bogatstvo.
To je iskustvo, istorijska veza, kulturna bliskost koja je veća nego što bi mnogi htjeli priznati.

Zaboravlja se da je dobar dio naših građana i njihovih predaka školovan ili ekonomski podržan upravo iz Turske, i da su veze između naše dvije kulture duboke, stare i žilave.

Mora se reći – ako iko može da nam bude učitelj, onda mogu Turci.
Znači bi da nas podučavaju gostoprimstvu, turizmu, odnosu prema stranim investicijama, gastronomiji, pa i o načinu kako se brine o kulturnoj baštini, koja, može se reći, pripada drugim civilizacijama.

Možda bi se stara Crna Gora mogla ugledati i na Boku, okupiranu vjekovima, a bez i trunke mržnje prema narodima čije su je imperije nekad držale kao svoju.

Svijet danas čuva tradiciju ali se i globalizuje, istovremeno.
Mi, umjesto da budemo most, biramo da budemo granica, kao da tu glupost nismo preskupo platili!

Ako ne želimo da budemo Crna Gora, ako je to „građanima“ i “ montenegrinima“ premalo, prije bi mogli biti Karadag jer smo tako autentični, ponosni, otvoreni.
Ipak, mi uporno pokušavamo da budemo Montenegro.

Montenegro nikada neće biti više od pokušaja da se pobjegne od sebe.
Vrijeme je, možda da to bude već od danas, kada smo pred vratima EU, da prestanemo bježati.
Da se, napokon, vratimo Crnoj Gori.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)