KALJUGA BEŠČAŠĆA

Piše: Emilo Labudović

Mantra zvana „ljudska prava“ koja je postavljena na sam vrh takozvanih novih zapadnih vrijednosti i nametnuta kao razlog i opravdanje slijepe sile kojom moćni pokušavaju da vaspostave novi svjetski poredak, pokazala se kao najveća podvala čovječanstvu i laž nad svim lažima kojima nas mame „preko Drine“. Ta laž je, sjetimo se, podaturena i iskorišćena kao opravdanje za jedno od najbestijalnih kršenja međunarodnog prava na kojem počiva takozvana „međunarodna zajednica“ – bombardovanje i agresiju na SRJ.

Navodna zaštita ljudskih prava Albanaca na Kosovu, snagom sile devetnaest vojno najmoćnijih država svijeta, pretvorena je u bezočno kršenje tih istih prava srpskog naroda koje se nastavilo i kad su bombe prestale da padaju. Takozvani Haški tribunal, osnovan snagom sile a ne prava, pretvoren je u dugačku ruku nepravde kojom je, uz svesrdnu pomoć domaće izdaje, nastavljeno beskrupulozno kažnjavanje naroda i njegovih vojno – političkih čelnika samo sa jednog razloga: jer su pružili otpor. Dovoljno je samo samjeriti dužinu kazni kojima su kažnjeni srpski optuženici (preko hiljadu godina) sa kaznama dodijeljenim ostalim stranama u građanskom ratu pa vidjeti da se navodno nepristrasna vaga međunarodne pravde sunovratila u kaljugu nepravde i beščašća.

Ali, velikim „magovima“ opsjena na sceni zapadnog teatra, na kojem se bez prekida prikazuje farsa zvana „ljudska prava“, čak ni dugogodišnje utamničenje srpskih političara i oficira nije bilo dovoljno da zasiti njihovu glad za odmazdom. Uslovi u kojima oni tamnuju po izostanku elementarne humanosti daleko nadmašju tamnice iz doba Inkvizicije. NJima su uskraćena sva prava koja u zatvorima „uživaju“ i najozloglašeniji kriminalci i ubice. LJudima kojima nije eksplicitno dokazan ni jedan jedini zločin, već je sve zamaskirano pravnom floskulom zvanom „udruženi zločinački poduhvat“, uskraćeno je elementarno ljudsko pravo na zdravstvenu zaštitu. Čak je i u najrigidnijim ratnim sukobima neprijateljski vojnik imao pravo na zdravstveno zbrinjavanje u najvećoj mogućoj mjeri. Haški zatvori širom Zapadne Evrope, ispostavilo se, za srpske zatočenike gori su i od Gvantanama.

Pošto im je uskraćeno pravo na vješanje i strijeljanje, zapadnjački Drakoni pribjegli su mučenju i uskraćivanju ljekarske zaštite kao načinu rešavanja „srpskog pitanja“ nakon Haga. Slobodan Milošević je otrovan, Radovan Karadžić, generali Ratko Mladić i Nebojša Pavković su ovih dana suočeni sa tretmanom kakav ne zaslužuje ni jedno ljudsko biće. Čak se i umirućem psu na bunjištu posvećuje više pažnje i zahtijeva njihova zaštita. A gospođe Tea Gorjanc-Prelević i Daliborka Uljarević, ovdašnje etablirane „zaštitnice“ ljudskih prava, o ovim očiglednim zločinačkim postupcima ćute kao zalivene. Jer, ovo su Srbi, a Srbi zaslužuju samo giljotinu i vrbe.

Kad uskoro smrt poštedi daljeg mučenja i stradanja i poslednjeg srpskog zatočenika svijet će konačno odahnuti i naći neke nove žrtve za treniranje tiranije „ljudskih prava“ kakvim se ne tretiraju ni životinje. Jer, i životinje su zaštićene zakonom. A nas će i dalje opijati pričom i zabludom kako je to vrh demokratskih dostignuća koja nas očekuju kad nas, i ako nas ikada, udostoje svojim društvom. A u međuvremenu, umjesto makar i glasa protesta zbog te nehumanosti, (Karadžić je, ipak, naše gore list), ovdje se nastavlja hajka i traži način kako da mu se otme pjesnička nagrada, kako da se uhapsi bronzani Pavle Đurišić i kako u Brčelima, hajkom krezubih vitezova, spasiti Crnu Goru od nje same.

LJudska prava, da. Ali prije toga mora se biti čovjek. Čovjek, a ne ljudska vucibatina poput finskih ljekara koji, uprkos zakletvi koju su dali, skrušeno posmatraju kako general Pavković umire jer „nijesu dobili dozvolu“ da mu pomognu. Kako li se zove dozvola da čovjek bude čovjek?

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)