Kakva sudbina čeka Ukrajinu?

Piše: Slobodan Samardžija, nekadašnji dopisnik „Politike“ iz Moskve

Ukrajina kakvu smo do skoro poznavali sve ubrzanije postaje stvar prošlosti. Državne granice omeđene tokom sovjetske ere danas je moguće naći tek na starim geografskim kartama. Izbrisane su 2014. godine, povratkom crnomorskog poluostrva Krima pod suverenitet Rusije i početkom rata u Donbasu. Ljudi, planine, beskrajne plodne ravnice, šume, rudno bogatstvo… pretvorili su se u puke enciklopedijske podatke koji svjedoče da je na prostoru istočne Evrope donedavno postojala država sa bezmalo 45 miliona žitelja.

Gledajući iz današnje perspektive, Ukrajina, ona postsovjetska i nezavisna, uprkos svojoj veličini i položaju, nikada nije uspjela da se dokaže kao ozbiljan međunarodni činilac. Nisu joj to dozvolile ni Rusija, ni SAD, pa ni Evropa, koja je po raspadu SSSR-a nijemo posmatrala kako joj se na pleća tovari sva muka kontinentalnog istoka. Ukratko, državi Ukrajinaca nikada nije ni pružena prava šansa za postojanje. A i trajala je tek nešto više od tri decenije, tačnije od 24. avgusta 1991. do 24. februara 2022, kada je u moskovskom Kremlju donijeta odluka da se na sve stavi tačka. Malo za toliki prostor.

Pitanja koja se ovih dana sama nameću su: kakvu Ukrajinu bi uopšte prihvatio svijet, prve komšije, prije svih, Rusi? Ko bi joj crtao granice, određivao društveni poredak, organizovao privredu, štitio je, njenim žiteljima svakodnevno obezbjeđivao hleb? Kako se pokazalo, sama nije bila u stanju za to. Pravog odgovora nema, a i susjedi Evropljani, sudbinski zavisni od energenata koji pristižu sa ko zna kojih svjetskih meridijana, primorani su da prevashodno misle na sopstveni opstanak.

Objektivno, nikome na Starom kontinentu više nije do ratovanja. Dva velika sukoba iz prošlog vijeka unazadila su cio prostor do te mjere da se mirotvorstvo ovdje pretvorilo u neku vrstu mantre. Pa i kada je riječ o Ukrajini. Prema najnovijim istraživanjima, čak 44 odsto Njemaca protivi se slanju tenkova i ostale borbene opreme u ratom zahvaćenu republiku. I taj broj svakodnevno raste.

Pitanje je i šta bi se dogodilo ukoliko bi Rusija, umjesto aktuelne „vojne operacije”, bivšoj sovjetskoj republici nametnula pravi rat? Iz Moskve su i do sada svaku inostranu pošiljku naoružanja Zelenskom smatrali za legitimnu metu i uništavali je kada im se pružila mogućnost. Ukoliko bi se, međutim, otišlo korak dalje i ukoliko bi ratno stanje bilo i zvanično obznanjeno, države koje takvu pomoć šalju automatski bile bi smatrane za protivnikovog saveznika, a vojne operacije bi, saglasno strategiji, mogle biti prenijete i na njihove teritorije.

Kako god da se završi aktuelna drama, prosječan ukrajinski radnik će i dalje ostati među najslabije plaćenima na kontinentu. Zemlja se neće pretvoriti u tehnološkog giganta, u mjesto na kojem se pravi budućnost. Naprotiv, biće to i dalje evropska žitnica, sjedište teških, prljavih industrija, kojih čovječanstvo zadugo neće moći da se riješi. Kojekakve donatorske konferencije mogu samo na trenutak da ublaže muke Ukrajinaca. Ne i da ih riješe.

Takođe, ta budućnost biće debelo zasjenčena finansijskim obavezama prema onima koji su, pod pritiskom SAD, borcima Volodimira Zelenskog isporučivali naoružanje koje nikada nije ni dobilo pravu upotrebu. Biće zasjenčena povratkom izbjeglih u zemlju koja je vodila rat koji nije mogla da dobije, čije su granice znatno sužene, a pristup Crnom moru u velikoj mjeri otežan, a možda i sasvim onemogućen.

Šta će neka nova Ukrajina značiti za svijet, a posebno za Evropu, nije teško predvidjeti. Jer, nije samo Rusija zainteresovana za pojedine ovdašnje prostore. Tu su i Poljaci, Mađari, Slovaci, Rumuni, Moldavci… Čak ni države koje u tom smislu nemaju nikakvih aspiracija ne mogu da tvrde da ih jednoga dana neko neće ubijediti da u bespreglednoj evropskoj ravnici potraže ponešto za sebe.

Pitanje koje će u nekom trenutku svakako biti postavljeno je i kakva sudbina čeka neke druge Evropljane, posebno one koji baš i ne mogu da se pohvale suštinskom samostalnošću. Misli se, prije svega, na zemlje koje su do prije neku deceniju bile pod „sovjetskim kišobranom”, da bi potom bile prosto utjerane u NATO.

Naime, sve odluke u vezi s blokadom Rusije, prekidanje poslovnih aranžmana, uvlačenje u energetsku krizu, olako „doniranje” naoružanja, slanje „dobrovoljaca” i doslovno saginjanje glave pred Vašingtonom… sve je rađeno bez konsultacije sa sopstvenim građanima. Francuski predsjednik Makron tek je dobio novi mandat, kao i njemački kancelar Šolc, i oni će imati vremena da neke stvari „ispeglaju” i objasne ih sopstvenim građanima. Kako će, međutim, to učiniti njihove kolege iz drugih zemalja, ostaje da se vidi.

Kao i to kome, zaista, odgovara „evropska Ukrajina”, ona pod čvrstom rukom SAD.

(Politika.rs)