Piše: Msr Vladimir Papić
Kriza čitanja jeste jedan od glavnih problema koji već decenijama obeležavaju nastavu maternjeg jezika i književnosti.
O njoj u svojoj čuvenoj metodici nastave književnosti piše i Pavle Ilić, navodeći da „postoje brojni činioci i u školi i van nje koji taj problem usložnjavaju i uvećavaju”, dok je za nastavu književnosti neophodno da „u postojećim okolnostima, traži rešenja koja je izvode iz te krize”, odnosno da tim rešenjima „‘krizu čitanja’ umanjuje u meri u kojoj to može”.[1] U decenijama nakon objavljivanja Ilićevog udžbenika, kriza čitanja postaje sve veća, a jaz između učeničkih interesovanja, pažnje koju mogu da posvete čitanju, domaće lektire i beletristike biva sve izraženiji.
Domaća lektira predstavlja vid dugoročnog domaćeg zadatka, u čijoj izradi se od učenika očekuje da pročita i analizira klasično ili savremeno delo većeg obima (roman, zbirku pripovedaka ili poezije). Učenika je neophodno adekvatno motivisati na tako zahtevan zadatak, posebno u vremenu kada je pažnja dece i omladine kratkotrajna, naviknuta na veliku količinu informacija u kratkom vremenskom opsegu.
Iako je činjenica da domaća lektira nikada nije bila popularna, upravo zbog toga što predstavlja sadržaje koji su obavezni, učenicima često tematski, vremenski i jezički daleki, u svakoj generaciji se pojavljuju dela koja privlače učeničku pažnju i koja se masovno čitaju u određenom uzrastu. Iako smo svesni činjenice da veliki broj učenika ne oseća čitanje kao važnu duhovnu potrebu, književnost predstavlja osnovu intelektualnog i emocionalnog razvoja mladih, čak i u svetu u kom dominiraju kratke forme, tehnologija, brz protok informacija i potreba za neograničenom zabavom (bez posledica).
Težnja autora nastavnih programa književnosti za osnovne i srednje škole u Srbiji i državama regiona jeste da prevaziđu jaz između domaće lektire i učeničke nezainteresovanosti za nju. Stoga se u nastavne programe uključuju i dela savremenih autora, romani popularni među učenicima određenog uzrasta, kao i dela zabavne književnosti, čiji je zadatak da učenike nagovore na čitanje.
Ovakav pristup može da donese pozitivne rezultate samo onda kada su nastavnici i učenici spremni da se uhvate u koštac sa baukom zvanim lektira, dok sa druge strane često dolazi do neselektivnosti i upitnih kriterijuma pri uvrštavanju dela koja nemaju osvedočenu književnu vrednost. Ovo je najvidljivije u nastavnim programima za osnovne škole, dok u srednjoškolskim i dalje dominira hronološka koncepcija nastave književnosti, nasuprot tematskoj (izuzev u Hrvatskoj).
Pri ovakvim odlukama treba biti oprezan, iako ne postoji nijedna pogrešna knjiga koju bi učenik mogao da pročita kako bi zavoleo čitanje, nastavni programi ipak treba da sadrže ona klasična i savremena dela čija je književnoumetnička vrednost potvrđena.
Nastavni programi za gimnaziju u Srbiji propisuju romane koji su već decenijama popularni među omladinom, poput Lajanja na zvezde Milovana Vitezovića, Družine prstena DŽ. R. R. Tolkina, Demijana Hermana Hesea ili Životinjske farme DŽordža Orvela, odnosno ona dela koja bi mogla da zainteresuju i nove generacije učenika (a korespondiraju sa gradivom prvog razreda filološke gimnazije), kao što su Ubiti pticu rugalicu Harper Li, Društvo mrtvih pesnika N. H. Klajnbaum ili Vita brevis Justejna Gordera.
Nastavni programi u Republici Srpskoj učenicima nude i romane Lovac u raži DŽ. D. Selindžera, Beleške jedne Ane Mome Kapora, ali i Besnilo Borislava Pekića, Sitničarnicu ‘Kod srećne ruke’ Gorana Petrovića i Kišu i hartiju Vladimira Tasića, dela koja ne pripadaju lakoj književnosti, ali svojom pristupačnošću mogu da privole učenike na čitanje drugih značajnih romana svetske i nacionalne književnosti. Gimnazijski programi u Crnoj Gori u drugom razredu podrazumevaju i čitanje ostvarenja zabavne književnosti, poput romana Mi deca sa stanice ZOO Kristijane F., Alhemičar Paula Koelja ili Devojka sa pomorandžama Justejna Gordera. U sva tri slučaja primećujemo da su odabrane one knjige koje su bile značajne generacijama autora programa i nastavnika književnosti, a ne oni romani kakve učenici zapravo čitaju u slobodno vreme.
Najveći iskorak čine autori nove crnogorske Čitanke za četvrti razred srednjih stručnih škola (2024), koji (iako neselektivno i bez jasnih estetskih kriterijuma) u nju uvrštavaju i trenutno popularna dela, poput romana S one bande moje gore Jasenke Lalović, poezije Rupi Kaur ili pripovedaka Lane Bastašić.
Situacija u Hrvatskoj je znatno drugačija, te kurikulum propisuje svega dvadesetak dela svetske i nacionalne književnosti koje je učenik u obavezi da pročita tokom četiri godine srednje škole. Ipak, realnost na maturskom ispitu pokazuje da ni takav vid sužavanja kanona obaveznih tekstova nije dovoljan da bi učenici i zaista pročitali svako od njih, posebno ne ona jezički i intelektualno zahtevna dela poput Kiklopa Ranka Marinkovića.
Kurikularna reforma podrazumeva da su sva ostala dela izborna, uključena u nastavni proces prema interesovanjima nastavnika, učenika (i autora udžbenika). Tako u čitanci za prvi razred srednje škole – Književni vremeplov (IK Profil Klet), nailazimo i na Andersenove bajke, dela Pavličića, Eka, Mangela, Jergovića, Šimborske, Silverstejna, Kalvina, Singera, Selindžera, Orvela, Gordera, Bredberija, ali i Sofokla, Šenoe, Vjenceslava Novaka, Kozarca i Petrarke.
Neosporno je da aktuelni buktok hitovi ili romani po kojima su nastale popularne serije (uglavnom) nisu dela visoke umetničke vrednosti, ali treba poznavati i takve sadržaje kako bi se razumelo šta učenike privlači u njima. Uostalom, učenike će internet platforme nagnati i na čitanje klasika, poput Belih noći F. M. Dostojevskog, a ne samo omladinskih romana koji kombinuju fantastiku, misteriju i erotiku.
Ukoliko se delima zabavne i klasične književnosti pristupi na adekvatan način, ona učenicima mogu da pruže dubinsko razumevanje književnog teksta, razlaganje njegovih slojeva od kojih učenici mogu da prihvate one koji su im u tom trenutku najpotrebniji. U kontekstu žanrovske književnosti, odnosno kriminalističkog romana, možemo čitati i Zločin i kaznu, Ime ruže ili Hazarski rečnik, a dela Agate Kristi pozicionirati kao vrhunske primere socijalnih romana i kritike društva o kom je ova autorka krimića pisala.
Ukoliko se setimo i Robinzona Krusoa, dela prvenstveno namenjenog trgovcima i njihovima ženama (publici koja je kupovala knjige), koje u narednim vekovima postaje klasik dečje književnosti, treba razumeti da se „mnoga djela pisana kao trivijalna književnost, naime, mogu shvatiti i drugačije, kao što se mnoga visoko vrijedna umjetnička djela mogu čitati i kao trivijalna književnost […] čitatelj ih razumijeva na temelju osobnog poznavanja književne i kulturne tradicije”.[2]
Iz navedene perspektive možemo da posmatramo još jedno važno pitanje koje se postavlja kada govorimo o domaćoj lektiri – problem prilagođenosti učeničkom uzrastu. Iako je očigledno da učenik četvrtog razreda srednje škole ne može u potpunosti da razume sva programom propisana dela, poput Šekspirovog Hamleta, Geteovog Fausta, Zločina i kazne F. M. Dostojevskog, kao ni romane srpske književnosti, poput Derviša i smrti ili Proljeća Ivana Galeba, neophodno je sve ove tekstove predstaviti učenicima (makar na nivou reprezentativnih odlomaka), kao primere kulture kojoj pripadaju, iz koje su potekli i u kojoj treba da nastave da žive i stvaraju. Iako učenik u tom trenutku možda neće razumeti parabolu o Velikom Inkvizitoru iz romana Braća Karamazovi, na njega veliki emotivni uticaj može imati poglavlje „Pobuna”, duboko potresan deo romana koji sažima suštinu poetike jednog od najslavnijih pisaca svetske književnosti.
Istovremeno, treba biti istrajan u borbi koja će dovesti do težnje za čitanjem kod mladog čoveka, iako je ta borba dugotrajna i ne podrazumeva čitanje svih (programom propisanih) dela u trenutku kada se ona obrađuju, već tokom čitavog života. Učenik neće na isti način razumeti Malog Princa u trećem i sedmom razredu osnovne škole, drugačije će ga razumeti u srednjoj školi, a zatim i na studijama i tokom različitih etapa života, spram zrelosti, znanja i iskustva koje je stekao.
Nikada se ne može pretendovati na potpuno razumevanje nekog kompleksnog književnog teksta, i upravo ta raznolikost koja proizlazi iz činjenice da nam je u različitim životnim situacijama u centru pažnje neki drugi detalj ili mogućnost tumačenja određenog dela, govori u prilog bogatstvu koje nam književnost i čitanje pružaju.
Situacija u osnovnoj školi govori u prilog tome da je učenike mlađeg uzrasta lakše nagnati na to da čitaju romane koji su im zabavni, inspirativni ili značajni za rešavanje ličnih dilema i identifikaciju sa likovima koji prolaze kroz iste životne situacije kao oni (poput puberteta, fizioloških promena ili nesporazuma sa okolinom). Lektira u osnovnoj školi predstavlja temelj za dalje razvijanje čitalačkih navika učenika i uglavnom je čine dela koja se pamte celog života – najčešće su to oni utisci i reakcije koje je delo ostavilo na učenika, poput potresnih scena iz romana Bela Griva i Dečaci Pavlove ulice, humornih momenata iz Pop Ćire i pop Spire ili Šešira profesora Koste Vujića, doživljaja Ćopićevih i Nušićevih junaka, ili avantura iz romana Žila Verna i kultne knjige Zvezda KEC Aleksandra Beljajeva, koju odlično pamte starije generacije čitalaca iako ona odavno nije u školskim programima, niti je iznova štampana.
Iz perspektive novih nastavnih programa za osnovnu školu, u moru ponuđenih knjiga (različitog kvaliteta) takve učeničke reakcije mogu izazvati i klasična dela poput romana Hajdi Johane Špiri, Beskrajna priča Mihaela Endea ili Hobit DŽ. R. R. Tolkina, zatim priče o Pipi Dugoj Čarapi Astrid Lindgren, Moj deka je bio trešnja Anđele Naneti, dela Jasminke Petrović (Ovo je najstrašniji dan u mom životu i Leto kada sam naučila da letim), odnosno tinejdžerski romani o Adrijanu Molu i Gligoriju Pecikozi Hajduku, Galeb DŽonatan Livingston Ričarda Baha ili Lovac u žitu DŽeroma Dejvida Selindžera.
Pored tradicionalnog pristupa tumačenju domaće lektire u osnovnoj školi i samostalne izrade dnevnika čitanja, sve su češći već priređeni dnevnici čitanja, koji učenicima pomažu da dela propisana nastavnim programom tumače iz različitih perspektiva – od analize likova i događaja, preko ilustrovanja naslovne strane romana ili neke njegove scene, dopunjavanja zamišljenih dijaloga i situacija, do identifikacije sa junacima i kritike likova i njihovih postupaka, kao i razumevanja dela u kontekstu ličnog iskustva, što pospešuje učeničko interesovanje i navodi ga da književnost vidi u sprezi sa drugim umetnostima, istorijom, ali i životom.
Idealnog i univerzalnog uputstva za stimulisanje mladih da čitaju nema, mnogo toga zavisi od individualnih situacija i spoljašnjih i unutrašnjih faktora, ali to ne znači da se treba povlačiti iz borbe za budućnost čitanja. Iako mladi neretko knjigu vide kao nešto dosadno, za šta im je potrebno ulaganje većeg truda nego u direktan užitak koji pružaju audio i vizuelni sadržaji, društvene mreže, Jutjub videi i podkasti, popularne serije ili video igrice, knjiga je medij koji opstaje hiljadama godina, a njene transformacije u štampani, elektronski ili audio oblik ne narušavaju njenu suštinu niti značaj.
Pokušaj prevare da se umesto čitanja lektire pročita samo njen kratak sadržaj pronađen na internetu, nije ništa neočekivano kod mladih ljudi zaokupljenih hiljadama briga i informacija koje ih preplavljuju na dnevnom nivou, ali predstavlja izazov u nastavi književnosti (od osnovne škole do univerziteta, gde takođe vlada kriza čitanja). Promena pristupa, adekvatna motivacija, prilagođavanje kurikuluma realnoj situaciji u učionici jesu od izuzetnog značaja, ali učenike treba voditi prema napretku i proširivati njihove mentalne kapacitete, a ne ukidati važne nastavne sadržaje i povlađivati nezainteresovanim pojedincima, čime se dodatno urušava smisao obrazovanja. Diskusije o knjigama, inspirativni projektni zadaci, razumevanje književnosti kao neizostavnog dela života svakog čoveka, kao i pamćenje utisaka, dilema i emocija koje je delo izazvalo u mladom čoveku, vredniji su od poznavanja zbira tekstualnih činjenica i prepričavanja sadržaja romana.
Digitalni sadržaji mogu da budu vredan i koristan alat za učeničko prihvatanje književnih dela, ali samo onda kada se upotrebljavaju na pravi način i ne narušavaju suštinu čitanja lepe književnosti. Bogatstvo tumačenja književnih klasika leži u tome što oni svoju vrednost potvrđuju u različitim kontekstima i vremenima – učenik prvog razreda srednje škole Don Kihota razume drugačije od svojih profesora, ali i od autorovih savremenika sa početka 17. veka.
Tome doprinosi i uloga dobrog nastavnika, koji učenika ne osuđuje već strpljivo podstiče da čita, prenosi mu svoju strast i ljubav prema pisanoj reči, i nagrađuje trud ka stvaranju ove, za život neophodne navike. Stvaranje jedne generacije čitalaca jeste poduhvat koji ukazuje na svetlu budućnost čitanja, jer dete koje potiče iz porodice u kojoj se cene čitanje i obrazovanje, od najranijeg uzrasta počinje da razume značaj književnosti u svim aspektima života.
Upravo beletristika ima ogroman potencijal za razvijanje učeničkih čitalačkih navika, pogađajući (i otkrivajući) njihova interesovanja. Ponekad zainteresovani učenici čitaju dela na različitim jezicima, koja nisu ni dostupna u prevodu na njihov maternji jezik, što ukazuje na jedno neotkriveno polje čitalačkih interesovanja tinejdžera. Pored prilagođavanja kurikuluma (stvaranja mogućnosti da, na primer, jednom u polugodištu učenici čitaju knjigu po slobodnom izboru i predstave je razredu, a zatim diskutuju o njoj), važno je i stvaranje navike posećivanja biblioteke, odnosno pravljenja lične biblioteke.
Zbog toga je važno učenike podsticati da kupuju ili pozajmljuju knjige, razgovaraju sa bibliotekarima i knjižarima, ali i imati dobro opremljene biblioteke i u svakom gradu otvoriti makar jednu pristojno snabdevenu knjižaru, za one koji prednost daju živom susretu sa knjigom, a ne internet kupovini ili čitanju elektronskih knjiga. Svako čitanje je dragoceno iskustvo za mladog čoveka, ne postoje knjige koje su ispravne ili pogrešne, već i dela savremene žanrovske književnosti, trileri, fantastika ili ljubavni romani jesu baza za dalje čitanje, koje će učenike kroz život dovesti i do Tolstoja, Dostojevskog, Šekspira, Bodlera, Getea, Mana, Andrića i Crnjanskog.
Oni pomažu adolescentima da treniraju sopstvenu koncentraciju, proširuju vokabular, unapređuju pismenost, kritičko mišljenje, ali i da požele da i sami počnu da pišu. Neophodna je promena paradigme, da čitanje, iako obavezno, nije frustrirajuće i ne služi samo dobijanju dobre ocene iz književnosti, već da stvara prostor slobode življenja, mišljenja i izražavanja, neophodan svakom pojedincu da bi razumeo svet i sebe.
Izvor: KCNS
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
