Nesposoban da ubijedi Nju Delhi – a i druge – da je u njihovom interesu da prestanu da kupuju rusku naftu, Vašington je odreagovao na jedini način koji zna: sankcijama i prijetnjom sekundarnim sankcijama.
One koji pozdravljaju najnoviji pokušaj Trampove administracije da „razoruža“ Rusiju, sankcionisanjem naftnih giganata Rosnjefta i Lukoila, izgleda da uopšte ne uznemirava kratkovida priroda pobjede – ako se uopšte završi kao pobjeda, što je prilično sumnjivo, piše za RT internešenel finansijski analitičar Henri Džonston.
Eksplicitni cilj novih sankcija, kako je artikulisao ministar finansija Skot Besent, jeste da uguše „ratnu mašineriju Kremlja“. Tramp vjeruje – ili tvrdi da vjeruje – da može dovoljno da impresionira ruskog predsjednika Vladimira Putina da ovaj pristane na trenutni prekid vatre i, vjerovatno, odustane od nacionalnih interesa Rusije.
Do sada bi trebalo da bude očigledno da Rusija neće popustiti takvom pritisku. Takođe bi trebalo da bude očigledno da je ono čemu svjedočimo najnovija faza teatra sankcija, ali sa dubokim ekonomskim posljedicama.
Nafta ostaje krvotok svake industrijske ekonomije i stoga je neosporna. Ruska nafta je, možda, zamjenljiva, ali neophodna za globalni sistem. Njeno uklanjanje bi zahtijevalo zamjenu stotina miliona barela godišnje, što bi imalo ozbiljne ekonomske posljedice. Kao što su mnogi istakli, u srži svakog ozbiljnog pokušaja da se ograniči dolazak ruskih barela na tržište leži paradoks: to bi jednostavno podiglo globalne cijene, čime bi indirektno zaštitilo rusku zaradu.
Upitna efikasnost
Efikasnost novih ograničenja će očigledno zavisiti od toga koliko će SAD biti revnosne u njihovom sprovođenju kroz sekundarne sankcije protiv entiteta koji trguju ruskom naftom. Ali ako je iskustvo iz prošlosti ikakav vodič, Vašington neće moći da izdrži potpuni pritisak – ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što će ga tržišta prisiliti upravo iz gore navedenog razloga.
Labavo sprovođenje ovih mjera održava funkcionisanje globalnog tržišta i izbjegava neugodan skok cijena. Zapadni političari su tako u mogućnosti da akumuliraju političke poene zato što su strogi prema Rusiji, a istovremeno izbjegavaju preveliki pritisak. Tako neka vrsta ravnoteže sive zone postaje rezervni stav i izbjegava se nestabilnost na nivou sistema.
Da, moguće je povećati troškove za Rusiju, što se dešavalo ranije i biće neizbježno i sada. Ali, kao što je i iskustvo iz prošlosti pokazalo, pronaći će se zaobilazna rješenja.
Kako će Indija reagovati?
Ostaje da se vidi kako će Indija postupiti. Gotovo sigurno će smanjiti kupovinu, možda čak i značajno u početku. Indija generalno nije voljna da ljuti SAD i oprezna je u pogledu izlaganja svojih glavnih banaka riziku od sankcija. Suprotno iluzijama koje gaje neki, Indija nema apetit da forsira pitanje do tačke izazivanja velikog raskida sa Zapadom.
Međutim, ne treba se zavaravati. Nju Delhi nema namjeru da kapitulira.
Tokom nedavnog samita u Berlinu, indijski ministar trgovine Pijuš Gojal je napomenuo da je Njemačka već zatražila izuzeće od sankcija i od Velike Britanije (koja je sama sankcionisala Rosnjeft ranije ovog mjeseca) i od SAD za svoje rafinerije u vlasništvu Rosnjefta, koje su legalno u vlasništvu ruske kompanije, ali su stavljene pod starateljstvo njemačke vlade 2022. godine.
Britanski ministar trgovine Kris Brajant uskočio je da objasni da je London dogovorio izuzeće za Berlin i izrazio uvjerenje da će nešto slično biti uskoro i sa Amerikancima, ostavljajući utisak rutinskog poslovanja među prijateljima. Gojal je, međutim, istrajao: „Zašto izdvajati Indiju?“
Brajant, očigledno bez sposobnosti da razmišlja jedan korak unaprijed, pojasnio je da je u pitanju samo „konkretna podružnica u vezi sa Rosnjeftom“.
Gojal mu je uzvratio: „I mi imamo podružnicu Rosnjefta.“
Dvoličnost i licemjerje Zapada
Dvoličnost i licemjerje Zapada su odavno razotkriveni, ali takav ležeran pristup davanju izuzeća prijateljima, dok se drugi primoravaju da traže rješenja, neće dobro „sjesti“ ostatku svijeta.
Zapanjujuće je koliko su SAD i saveznici spremni da na sebe navlače duboko negodovanje velikih svjetskih sila – a da ne pominjemo da se rugaju takozvanom poretku zasnovanom na pravilima – sve zarad oskudne dobiti, možda, od smanjenja budžetskih prihoda Rusije.
Ali u igri je više od negodovanja i licemjerja. Postoji dublja ironija u donkihotovskoj borbi protiv ruske energije koja je čisto ekonomske prirode. U svom žaru da kazni Rusiju, Zapad u suštini duva vjetar u jedra zemalja koje su spremne da trguju sa Moskvom, piše na RT Balkan.
Sankcije ne uklanjaju naftu iz sistema, već preraspodjeljuju dio zakupnine od prethodnih ruskih kupaca (i od same Rusije donekle) ka novim kupcima koji su tolerantni prema sankcijama. Zapadni potrošači indirektno plaćaju više cijene (kroz uže tržište), prenoseći tako dio svoje kupovne moći na one koji se odluče da kupe barele sa popustom. To znači niže troškove ulaza i strukturnu prednost za one koji su spremni da posluju sa Rusijom i veće troškove za one koji to ne čine.
Za Evropu, koja već ima neke od najviših cijena energenata na svijetu, ovo je posebno štetno. Rusija, u međuvremenu, može donekle da izgubi u čisto finansijskom smislu (mada ne nužno ako ukupni nivoi cijena porastu), ali se nalazi u centru novih trgovinskih mreža i mehanizama za poravnanje koji nijesu u dolaru.
