Međunarodni dan borbe protiv fašizma i antisemitizma obilježava se od 1995. kao sjećanje na noć 9. novembra 1938. kada je širom Njemačke i Austrije u izlivu „spontanog gnjeva njemačkog naroda“, kako je pisala tadašnja štampa, izveden masovni pogrom Jevreja i uništavanje njihove imovine čime je počeo Holokaust.
Naziv tog zločina „Kristalna noć“ (Kristallnacht) danas se objašnjava blistanjem stakla polomljenih izloga jevrejskih lokala i prozora na sinagogama. Takvo svođenje štete na srču sakriva mnogo ozbiljnije podatke, da je u pogromu na teritoriji Trećeg rajha spaljeno 267 jevrejskih bogomolja, njih 1.688 je devastirano i opljačkano, da je uhapšeno i odvedeno u logore 30.000 jevrejskih muškaraca gdje ih je 1.000 umrlo.
Na banalnost tumačenja naziva „Kristalna noć“ odavno je ukazao istoričar dr Valter H. Pele upućujući na izvorno značenje te sintagme koja je propagirala rasno nasilje kao „sjajno i blistavo“ za Njemačku. Slična obmana je ugrađena i u ime praznika Dana borbe protiv fašizma i antisemitizma koji bi trebalo da podsjeća na talas nasilja „protiv jevrejskih građana širom Njemačke“ 9. novembra 1938. i početak „sistematskog, od države organizovanog, masovnog ubijanja Jevreja“.
Tu neodređenu „državu“ prema aktuelnom zapadnom narativu činili su samo Hitler i neznatan broj njegovih saradnika, ali oni nijesu bili italijanski fašisti, već njemački nacionalsocijalisti.
Zašto je onda u ime praznika ugrađen termin fašizam koji označava totalitarnu ideologiju i režim u Italiji, ako je „Kristalnu noć“ organizovao i izveo njemački nacistički režim uz masovno i dobrovoljno saučesništvo svojih građana?
– Ispravno ime praznika trebalo bi da glasi Dan borbe protiv njemačkog nacionalsocijalizma i antisemitizma, ali je došlo, kao i uopšte u javnom diskursu i nauci, do smišljene zamjene nacizma pogrešnim terminom fašizam čime se potpuno mijenja smisao poruke – kaže politikolog prof. dr Ljubiša Despotović.
– Nacizam je precizan termin koji se odnosi isključivo na njemačku rasističku i geopolitičku doktrinu koja afirmiše pravo „više rase“ na osvajanje i činjenje zločina, uključujući genocid nad „nižim rasama“ radi zadobijanja „lebensrauma“ – životnog prostora. Temelj ove ideologije su njemačke biologističke i evolucionističke teorije s kraja 19. i početka 20. vijeka koje su Hitler i nacisti promovisali kao državnu ideologiju. Fašizam jeste jedna od najekstremnijih totalitarističkih ideologija konzervativnog tipa, ali ona je nastala u Italiji i bila je namijenjena za potrebe tamošnje krize nakon Prvog svjetskog rata i nije slijedila primjer nacizma u segmentu rasizma i antijevrejstva. Naravno da u ovoj zamjeni termina nije riječ o neukosti već o politici revizionizma, koja je počela skrivanjem njemačkih zločina u interesu zapadnog atlantizma odmah poslije kapitulacije Njemačke, a kulminirala je u atlantističkom unipolarnom globalizmu poslije rušenja Berlinskog zida.
Današnji Dan borbe protiv fašizma i antisemitizma djeluje kao EU surogat, zamjena za nekadašnji Dan pobjede koji je podsjećao na kapitulaciju nacističke Njemačke. Taj praznik i sjećanje na Drugi svjetski rat zvanično su promijenili suštinu 8. maja 1995. kada je Njemačka prvi put učestvovala sa zemljama pobjednicama u njegovom obilježavanju. Tada su njemački kancelar Kol i predsjednik Hercog u govorima naglasili da su svi učesnici rata bili i njegove žrtve, pa u skladu s tim razlike između žrtava i zločinaca „ne treba da budu predmet javnih debata“. Francuski predsjednik Miteran je pohvalio hrabrost njemačkih vojnika ističući da „ideje“ koje su ih vodile u osvajački rat i zločine nijesu važne jer su i sami bili „žrtve totalitarnog režima“.
Iste 1995. zemlje EU, a kasnije i druge, počinju da obilježavaju Dan borbe protiv fašizma i antisemitizma na inicijativu nevladine „Antifa“ organizacije „Ujedinjeni za međukulturnu akciju“ koja se bori „protiv nacionalizma, rasizma, fašizma i za podršku migrantima i izbjeglicama“. U njoj su najbrojniji mladi ljudi koji sebe nazivaju „antifašistima“ i „ljevičarima“, mada nijesu baš upućeni u značenje tih pojmova, što se vidi iz imena praznika koji su promovisali, ako je to uopšte njihova ideja.
– Naziv Dan borbe protiv fašizma u kome se imenom italijanske totalitarističke ideologije obilježava početak Holokausta koji je u programu njemačkog nacizma, jeste zamagljivanje radi skidanja odgovornosti Njemaca koji su masovno podržavali rasistički nacionalsocijalizam – kaže sociolog dr Slobodan Vuković.
– Na početku Drugog svjetskog rata u strukture Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije (NSDAP), sa pridruženim i nadziranim udruženjima, bilo je na neki način uključeno oko dvije trećine stanovništva Njemačke, a kroz Vermaht je prošlo oko 20 miliona ljudi.
„Prihvatljiv“ NATO saveznik
Ugledni sociolog naglašava da su ideje totalnog rata protiv nižih rasa u njemačkom društvu širene još od 19. vijeka i da su imale opšti konsenzus uoči i tokom Drugog svjetskog rata.
– Isključivanje politički i rasno nepodobnih je u Njemačkoj postalo norma i prije dolaska nacista na vlast, a ovi su ga pretočili u državni program i u praksi realizovali u narativu razdvajanja na „narodne/nacionalne drugove“ i „strance van zajednice“ – kaže dr Vuković.
– Koncept razdvajanja postaje ujedinjujući element za nacistički pogled na svijet i ima široku podršku „narodne zajednice“ (Volk) koja je „definisana krvlju“ i čini neraskidivo jedinstvo „njemačke rase“ i nove „njemačke religije“. Naknadno je u zapadnom hladnoratovskom narativu ta rasistička ideologija pripisana samo Hitleru i grupi fanatika oko njega, jer je Njemačku trebalo promovisati u prihvatljivog saveznika NATO. Sovjetski komunisti su pak uveli pravilo da se umjesto termina nacionalsocijalisti koriste nazivi fašisti ili hitlerovci, jer je bilo nezgodno da se ideologija najveće zemlje socijalizma terminološki povezuje sa onom u Hitlerovoj Njemačkoj.
Dr Vuković ukazuje da je opštenjemačka saglasnost sa nacizmom bila mješavina ličnih očekivanja, opštih nada u „narodnu zajednicu“, oportunizma i straha. Kao najrevnosniju podršku tom zloćudnom sistemu on navodi pripadnike obrazovane srednje klase koji se pojavljuju najprije kao pioniri i inicijatori radikalnih rješenja: prisilne sterilizacije, eutanazije, zatvaranja u koncentracione logore, sprovođenja „konačnog rješenja“…
– U sljedećoj fazi su isti ljudi postali alat za sprovođenje tih zločinačkih nacističkih zamisli – kaže dr Vuković.
– One nijesu mogle da se sprovedu bez dobrovoljnog i svjesnog rada desetina hiljada stručnjaka raznih profila i još veće podrške običnih Njemaca.
Ne bi bilo genocida u NDH
Politikolozi podsjećaju da je u 19. vijeku Njemačka relativno kasno konstituisana kao nacionalna država i da nije stigla da se, za razliku od Velike Britanije, Francuske i drugih imperijalnih nacija, namiri u doba intenzivne kolonizacije.
– Nacizam je neka vrsta zakasnile kolonijalne ideologije Njemačke koja je patila od kompleksa „zakasnile nacije“ i kojoj je ostalo da se širi tamo gdje joj je jedino preostalo – u Srednjoj, Istočnoj i Jugoistočnoj Evropi, gdje žive Sloveni – kaže prof. dr Despotović.
– Ti geopolitički vektori nijesu se promijenili i to je suštinski razlog što se danas, u vrijeme navodnog favorizovanja nauke, u javnom diskursu pod pritiskom globalne atlantističke revizije istorije vrši zamjena termina nacizma i fašizma. To prihvataju čak i žrtve njemačkog imperijalizma, pa se i u našem javnom diskursu mnogo češće govori o nekom neodređenom fašizmu, nego o konkretnom njemačkom nacizmu bez koga, između ostalog, ne bi bilo genocida Srba u NDH! Kada se analizira retorika EU, očigledno je da se skrivanjem istine o njemačkom nacizmu prikriva sličnost planova današnjih atlantista sa rasističkim njemačkim imperijalnim planovima i genocid koji su počinili nad Jevrejima i Slovenima.
„Hladni rat i renacifikacija Njemačke“
U knjizi „Hladni rat i renacifikacija Njemačke“ dr Vuković objašnjava kako je u Hladnom ratu došlo do zaokreta u geostrateškoj politici SAD i okončanja denacifikacije prije nego što je i počela:
– Pozitivni stavovi Njemaca, prije poraza ali i nakon njega, prema nacizmu i Hitleru, dominantno su uticali na kadrovske popune u „novoj“ državi: prednost je imao bivši nacistički kadar. Ukupno gledano, u administraciji SR Njemačke listom su zapošljavani dojučerašnji nacisti i voljni dželati. Čak 60 procenata šefova odjeljenja između 1950. i 1953. bili su dojučerašnji aktivni članovi nacističke partije.
Viša rasa kao temelj ideologije
Temelj nacističke ideologije bio je rasizam i shvatanje o „nadmoći više rase“, Arijevaca, zapravo Njemaca, ukazuje istoričar dr Miloš Timotijević:
– U takvoj hijerarhiji pri samom dnu nalazili su se i pojedini slovenski narodi – Rusi, Poljaci, Srbi – kojima je trebalo uništiti državnost, pogubiti inteligenciju, protjerati ih sa područja Istočne Evrope i pretvoriti ih u robovsku radnu snagu. Uništavanje Jevreja i porobljavanje Slovena bili su dio jedinstvenog poduhvata „etničke reorganizacije“ Evrope i predstavljaju kontinuitet pangermanske politike antislavizma, raširenog kako na desnici, tako i na ljevici. Prema „Opštem planu Istok“, donijetom 1941, planirano je da se iz Poljske i zapadnih dijelova Sovjetskog Saveza protjera ili raseli 31 milion „rasno nepoželjnih“, a ostatak od 45 miliona trebalo je germanizovati ili ubiti. Na taj način oslobodio bi se prostor za naseljavanje 10 miliona Njemaca. Rezultati njemačkog „Opšteg plana Istok“ su šest miliona mrtvih u Poljskoj i čak 27 miliona u Sovjetskom Savezu, što je 66 odsto od svih ubijenih u Evropi, odnosno 45 odsto ukupno stradalih tokom Drugog svjetskog rata.
(Novosti)
