Piše: Milorad Durutović
Taman da me ne obavezuje zavičajna Piva i ukupna čojska i junačka istorija Crne Gore, kao i sve knjige koje sam pročitao u životu; kada bih, dakle, sve to ostavio po strani, u današnjoj Crnoj Gori birao bih da budem Srbin, i to ne kako bih regulisao svoj nacionalni identitet, već da bih iskazao apsolutno saosjećanje sa narodom koji decenijama trpi sramotnu i perfidnu političku torturu.
Nadam se da razumijete o čemu pričam — to je za mene pitanje vaspitanja, ljudske i političke kulture.
Jednom me pitao prijatelj: „Kako to da ti, kao rođeni Crnogorac, kažeš da si Srbin?” Odgovorih: „Pa baš zato!”. Nije me razumio, kao ni razloge koje ovdje iznosim u najsažetijem vidu.
Drugi jedan prijatelj je prigovorio kako pretjerujem s pričom o teškom položaju Srba, kako i mnogi drugi snose takav teret. Njemu sam odgovorio ovako: „Jesi li ti nekad bio Srbin u Crnoj Gori”?
Mi znamo ko smo.
