Kad utihne licemjerstvo: “Molim jedan aplauz za drvo što se tri stoljeća odupiralo suši kojega grom nije mogao da sruši”!

1

piše: Dražen Živković, urednik portala Borba

Lijepi su ti osjećaji solidarnosti. Naročito kad je muka, jer drugačije nemamo namjeru da ih iskažemo. Kad shvatimo da smo ljudi od krvi i mesa. I kad znamo da cijenimo ono najvrednije-život.

Lijepi su ti znakovi solidarnosti u ovim teškim vremenima. Mnogo je lijepo kada aplaudirate medicinskim radnicima svake noći sa terasa i balkona kuća i stanova. Taj osjećaj solidarnosti daje nadu i širi optimizam da će ovo mjesto biti još ljepše i bolje, nego što je danas. Samo što nam je izgleda i solidarnost podijeljena po svim šavovima. Ili smo kratkog pamćenja. A možda i jedno i drugo.

Sve je to lijepo dok se malo ne zagrebe po površini, pa onda shvatimo da smo krajnje licemjerni i dvolični. I da ne može jedan ili dva aplauza da zamijene sve ono što je većina radila u poslednja tri mjeseca ili godinu, dvije, tri…

Jer, danas aplaudirate medicinskim radnicima, a jedan dobar dio onih koji im danas aplaudira, kad su neki od tih medicinskih radnika, šetali na litijama, nazivao ih je rušiteljima države. Do prije dvije nedjelje su bili rušitelji države, a danas dobijaju aplauz. Ili kad su se bunili i tražili bolje uslove za rad, onda su za dobar dio ovih što im aplaudiraju, opet bili opozicija državi.

Za mene su oni i tada i danas bili za aplauz. Svjesno i društveno odgovorni na onaj izazov, koji nas tri mjeseca drži budne u odbrani svetinja i danas kada se bore za ono najsvetije-za živote svih nas.

Kratko pamtimo, politikom volimo sve da obojimo, jer nam je valjda tako lakše da pobjegnemo od stvarnosti.

I sjutra kad prođe sva ova muka i nedaća, a proći će, baš me zanima, kad ti isti medicinski radnici prošetaju ispod vaših balkona u litiji, hoćete li im aplaudirati ili će partijski stav biti da ih onako lijepo, kako mi znamo, sočno izvrijeđate. Kada sjutra prošetaju i budu tražili povećanje plata, hoćete li reći da time udaraju na temelje nezavisnosti i da hoće da uruše ekonomski poredak mlade demokratije. Hoćete li im tada sa balkona i terasa poručiti da ostanu kući i da ne traže povećanje plata jer je zemlja u teškoj ekonomskoj situaciji, ali ne zahvaljući njima, nego onima kojima aplaudirate tri decenije.

Prije nego izađete na balkon ili terasu da i večeras apludirate, dobro se zamislite. Nemojte da sledeća akcija vam bude ko ne tapše, izdajnik je. Gdje vam (nam) je aplauz kasirkama, koje sve ove nedelje dolaze u neposredan kontakt sa hiljadama izbezumljenih ludaka koji samo što se ne tuku za kilo brašna i litar ulja? Kamo aplauz za mučenike, iz svih drugih oblasti koji moraju da rade dok mi svi sjedimo kući? Jel oni nemaju kuću i nemaju gdje da ostanu ili je nešto drugo u pitanju. Gdje vam (nam) je aplauz za sve one koji moraju da rade i tako sebe izlažu dodatnom riziku da budu zaraženi?

Neka aplauz večeras bude za sve nas i njih. I za one koji brane svetinje, i za one koji brane naše živote, i za medicinare i za prosvjetare i za cijelo društvo. I za kasirke. Ne aplaudirajte selektivno, aplaudirajte odgovorno. Ne potencirajte jedne, da bi u drugi plan potisnuli druge. Solidarnost je kad smo solidarni za sve, a ne samo kada biramo i selektiramo društvene pojave koje hoćemo da osudimo, a koje hoćemo da podržimo. Jer to se zove licemjerstvo. A svima nam je stalo do boljeg društva.  To je nesporno!

Ili zaboravite na aplaudiranje ili ga, osim medicinskom osoblju, posvetite svima koji su svoje zdravlje ugrozili tako što vrijedno rade svoj posao!

I na kraju da završim jednom lijepom pjesmom pjesnika Zvonimira Baloga:

”Dakle, djeco, kao prvo
molim jedan pljesak za drvo
što se tri stoljeća odupiralo suši
kojega grom nije mogao da sruši.
Nakon godina trista,
jutros je ponovo počeo da lista!
Jedan pljesak za travu što se zeleni,
jedan za trešnju koja se rumeni!
Pljesak trudbeniku mravu,
pljesak suncu što podiglo je glavu!
Na kraju pljesak za gnijezdo na vrhu breze
i jedan žestoki iz čista mira –
bez veze!

 

 

1 Comment
  1. Prcko komentariše

    Oni koji su ih prozivali, danas ne aplaudiraju, niti pomaljaju nos van svoje kuće. Aplaudiramo mi koji smo im aplaudirali i onda i sada podjednako.

Ostavite Komentar

Your email address will not be published.