U vremenu kada se politička scena sve više pretvara u pozornicu za lične promocije, svjedočimo fenomenu koji bi bio smiješan da nije žalosno – političari bez ikakve realne političke težine koji umišljaju da su relevantni čim se domognu bilo kakve pozicije u vlasti.
Riječ je o onima koji u svom gradu, od mogućih trideset odborničkih mjesta, osvoje jedno – i to zahvaljujući spletom lokalnih okolnosti, a ne stvarnom povjerenju građana. Ni u vlastitom domaćinstvu ne mogu računati na podršku, ali se zato vrlo rado hvataju društvenih mreža. Tamo, iza ekrana, postaju “važni”, komentarišu sve i svakoga, dijele političke lekcije, i zarađuju – dva, tri lajka od istomišljenika u zabludi.
No, kada dođe večera, ili neka ozbiljnija društvena prilika, i kad za stolom sjedi više od šest osoba, njih se ne razlikuje ni od obične boce kole na stolu. Ali ne Coca-Cole – jer to je, kako god okrenemo, ipak brend, ime, prepoznatljiv simbol. Ovi “političari” nisu ni simbol, ni ime, ni brend. Oni su tek produkt političkog viška – nuspojava višestranačja bez filtera.
Nisu ni cirkusanti, ni komičari. Oni barem zabave ljude. Ovi drugi – s jednim mandatom i pregrštom lažnih uvjerenja o sopstvenoj važnosti – unose konfuziju, banalizuju politiku i trivijalizuju odgovornost.
Zato bi najpoštenije bilo – da sjednu. Da ne prave buku. Da shvate da mjesto koje trenutno zauzimaju nije rezultat veličine, već praznog prostora koji su drugi ignorisali. I da ni za to nisu.
“Sjedi đe si – ni za dje si nijesi.”
