KAD DOĐOŠI TJERAJU DOĐOŠE

Piše: Emilo Labudović

„Selite se dođoši! Ova poruka mržnje i netrpeljivosti, ispisana je crvenom latinicom (jezički čistunci bi zamjerili zbog izostavljenog zareza ispred imenice u petom padežu, ali ko te pita za pravopis) na kući mladića kojem je jedini grijeh što su mu roditelji, bježeći od krvničkog noža i ognja, spas potražili u Srbiji. Tačnije u srpskoj Vojvodini, koju bi neki Srbi rado vidjeli izvan Srbije. A kud bi prispjela poslije, zna se. Jer snovi onih koji, tuđim i neznavenim, rukama pišu ove grafite, o granici „do Zemuna“ nikad nijesu zamrli.

U situaciji u kojoj se nalazi društvena i politička zbilja Srbije više ništa ne može da iznenadi. Ovakva primitiva posebno. Ali, ima nešto što ovaj grafit čini crvenijim (ne samo od stida) od mnogih ispisanih širom Srbije. Naime, protjerivanje mladog Balaća, jednog od najboljih studenata novosadske „tehnike“, nazvanog „dođošem“, traže unuci i praunuci onih koji u Vojvodini i danas imaju taj isti status. Dijeli ih samo distanca od nešto manje od pola vijeka i osnovni razlog doseljenja. Đedovi i prađedovi „tekstopisaca“ po kući Balaća došli su bježeći od beshljebnog siromaštva, Balaći i njihova generacija došli su bježeći od smrti i zla. Ovi prvi, goli i bosi, prslih gaća i praznih torbaka (ni pas nije imao za šta da ih ujede) došli su u stočnim vagonima, Balaći i njihovi, sa zavežljajima najnužnijeg (ikona se podrazumijevala) – na traktirima.

Prvi su iz stočnih vagona stigli pravo na uređena imanja, u kuće opremljene svim i svačim, u nekima su zatekli čak i postavljen ručak, drugi su se mučili po sabirnim centrima i mukotrpno osvajali svoje uhljeblje. Prve su zvali dođošima ali im niko nikad nije pokazivao „retur“ pravac, ovih drugih bi pitomci ovih prvih najradije da se riješe. A zna se i zašto. Potomcima ovih prvih se čini da su dovoljno bili Srbi i u Srbiji, i htjeli bi taj njen komad samo za sebe, ove druge, još uvijek Srbe, sve veže za Srbiju i njeno zajedništvo. A, zanimljivo, oni koji imaju pravu tapiju na Vojvodinu, miroljubive i trpeljive Lale, ne mrze i ne tjeraju nikoga. Pa ni parolu na kući Balaća nijesu napisali žitelji Futoga. Zlo su u kraljevstvo kupusa donijele natrule glavice iz Novog Sada.

Novokomponovana netrpeljivost prema „dođošima“ često se podmuklo koristi u dnevnopolitičke, a i u one strateške, svrhe. Prebrojavanje na ove i ovakve, i one i onakve Srbe, u situaciji kada je nacionalno jedinstvo nasušna potreba, baš zbog tog jedinstva postalo je glavna poluga razdora. Jer složna i jaka Srbija glavni je kamen spoticanja onima koji bi „do Zemuna“ i onima koji bi „šeher Bosnu“ nasred Banjaluke. Ali, pošto iskustvo uči da se na Srbiju ne može, bar ne „bez gusala“ spolja, pribjeglo se taktici: brat na brata, dođoš na dođoša. Tako danas „etnički čistu i od dođoša očišćenu“ Vojvodinu (i Hitler bi im na ovome pozavidio) traži sin Nenada Čanka, porijeklom iz Zrmanja u Lici, i unuk Jevrema Brkovića sa sred Pipera. Etnički čisti Vojvođani, nema šta.

Mladi i nadareni Balać, kome kojekakvi „čanci i brkovići bez brkova“, autentični Vojvođani, poručuju da mu nema mjesta među njima, jer je „dođoš“, jednoga dana biće ime kojim će se dičiti svekoliko Srpstvo. I biće „naš“, pa otkud god da je došao. Kao što je i Nikola Tesla naš, iako bi danas svima nama iza Drine bio „dođoš“. Ali, izgleda da niko ne umije da „pojede govno na gladnu godinu“ kao neki od „etnički čistih“ Srba. Ali, za džabe im je sva pisanija crvenom latinicom, Vladimir Balać, dika i ponos podmlatka srpske nauke, Srbin je, i naš je, pa taman da je s Marsa pao.