Piše: Goran Danilović
O komunističkom „legatu“ u našoj nesrećnoj stvarnosti ne može se razumno razgovarati, dvojiti ili dovoditi u sumnju. Čim je tako, svakom obrazovanom čovjeku je jasno da je u pitanju laž i perverzno jahanje na utvarama.
Bilo je toga svuda gdje je živio socijalistički eksperiment nad ljudima i sistemima. Ipak, nigdje nije potrajalo i nigdje se tako uvriježilo kao ovdje. Zastrašujući komunistički režim oktroisao je sve slobode i unizio čovjeka.
Osamdeset godina traje reprodukcija laži započeta puškom i maljem.
Antičovječna epidemija poništenja istine zahvatila je, u međuvremenu, cijelu zapadnu kulturu. Taj virus raspadanja proširio se od nas, zamorčića jednog ogleda, na njih; na tvorce kontrolisanog zla.
Evropa je bježeći od komunizma, a dozvoljavajući ga u komšiluku, ubjegla u njegove ralje tražeći modele preživljavanja.
„Blagostanju je došao kraj“ jedna je od nedavno urliknutih izjava Emanuela Makrona u trenutku demontaže i dezintegracije Evrope.
Nije bilo potrebno da nas ubjeđuje u očigledno – mnogi smo to vidjeli i osjetili prije njih.
Ulogu ključnog vaspitača u 21. vijeku preuzela je država, nakon što su svi očevi i sve majke postali samo proizvodna i potrošačka snaga. Tako je tiho ostvaren komunistički manifest; dajte nam vašu djecu i mi ćemo stvoriti novi svijet i novog čovjeka.
Taj novi čovjek danas je građanin rastočene i sve više militarizovane Evrope.
U različitim oblicima komunizam kao jedna od najstrašnijih ideologija uopšte žilavo traje i prilagođava se; i nije mu to posebno teško. Nekadašnja „građanska i demokratska Evropa“ podala se i prodala za šaku dužeg trajanja, i to u prividu.
Neprirodna simbioza komunističkog i nedozrelo-demokratskog u Crnoj Gori je rodila nakazu koja se ceri u lice generacijama.
Još uvijek živimo u „maršalatu“ u kojemu je sredinom minulog vijeka ozvaničena diktatura proleterijata. Iz takve matrice gdje se navodno pitaju oni koji nemaju gaća na dupetu lako je bilo dospjeti do „diktature demokratije“; onih koji nemaju ni srama ni obraza, a u hodu kupuju i gaće i zvanja.
Sve to, zbrkano u prividni mir, blagosiljano je decenijama od raspadajuće Evrope koja je postala zbjeg ušuškane, domicilne gospode, naših i azijsko-afričkih izbjeglica.
Takva sudbina je, ipak, pravedna.
Zagledani u vječno izobilje Evropljani su izvozili „demokratiju revolucija“ i naoružavali proletere s juga i istoka. Podmuklo-demokratski, razorili su njihove države ubijajući ili otimajući njihova dobra i gladnu mladost. Današnja radna snaga na starom kontinentu je zapravo nastala iz gladi. Ta proleterska masa, nužno slijedi, izvešće prije ili kasnije proletersku revoluciju. Biće, zapravo, da se to danas i događa.
Izgleda da mnogim Evropljanima nije ni najmanje žao takve Evrope.
Svjesni su da se sve vrijeme radilo o eksperimentu, te da je taj proces i SAD doveo do ivice ambisa. Razlika je samo u tome što Amerikanci imaju samosvojnost i snagu kojom se iz kriza izlazi brže i lakše.
Nažalost, sve to ne znači da će nas koji smo preskupo platili sve javne i tajne projekte Evrope, tumaranja njihovih narcisoidnih lidera okrenutih formi i bezidejnosti, sada ostaviti na miru. Neće! Posledice i po nas mogu biti strašne.
Sve dok komunizam i postkomunistička ideolatrija ne budu istjerani na čistac, najprije iz škola i obrazovnog sistema uopšte, sloboda će za nas biti nedostižna.
Najgora laž postkomunista ogleda se u navodnom žalu za Jugoslavijom koju su im razorili i razgradili „nacionalisti“. Jedina istina je, međutim, da su je razorili komunisti, ergela pritajenih separatista koje je Savez Komunista ljubomorno gajio i gurao u vrhove. Dakako, svi su se pozivali na antifašizam i tvorili državne feude na fašističkim matricama.
Komunistička postmoderna i juče i danas oblikuje Evropu, pa samim tim, nepodnošljivo liče na licemjerni zbjeg jugoslovenskih gubitnika s kraja osamdesetih godina prošlog vijeka.
Kriza istinskih državnika i lidera na Zapadu donijela je vrijeme neizvjesnosti, pa se može očekivati da ubrzo dobijemo, sve glasnije promovisanu, Evropu „prve i druge brzine“. U toku je i militarizacija Kontinenta kojom se ne postiže utvrđivanje odbrane od spoljnog faktora, nego se unutrašnja javnost hrani iluzijama i strahom – Evropa čuva mir ratnom industrijom i narativom iz davnih, zadimljenih pivnica.
Živimo najgori hibrid tužne stvarnosti. Čuvamo navodni antifašizam i kunemo se u evropske vrijednosti. A današnji antifašisti više liče na retuširane, agresivne Jakobince nego na pokret čuvara antifašističkog nasljeđa.
Svakom obrazovanom čovjeku je jasno da caruje laž i perverzno jahanje na utvarama.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
