Piše: Marko Kentera, nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva
Juda Iskariotski bio je jedan od dvanaestorice, čovjek iz kruga bliskosti, izabrani svjedok čuda i riječi. Njegova izdaja nije bila tek prosta zamjena strana, već mučna trgovina savješću za potrebe tadaśnje imperije.
Svaki hrišćanin ponajprije to razumije kao odlučujući trenutak u kome se bliskost pretvara u valutu a povjerenje u novac.
Juda ipak nije izdao nikakvog neznanca već zajedničko pamćenje, hod po istim teškim i napornim putevima, hleb lomljen istim rukama.
Zato Judino ime traje preko dva milenijuma i to ne kao nekakva ružna psovka, već kao opomena.
U modernoj Budvi, u gradu koji sazidan od kombinacije mirisa mora na Pizani, prije izlaska sunca i zvukova ljetnjih večeri u parku Miločer, Juda se ne pojavljuje sa poljupcem, već na jeftinoj, populistički skrojenoj pres konferenciji.
Izdaja se ovdje ne odvija u čuvenom Getsimanskom vrtu, već u kancelarijama Opštine sa pogledom na urbanistički uništeni grad, među procentima, saopštenjima i računima.
Grupa građana i njeni predstavnici, pod imenom „Budva naš grad“, desetine njih, godinama su rasli u krugu bliskosti, u okrilju koalicije „Za budućnost Budve“ i „Za budućnost Crne Gore“.
Tu su učili kako se hoda na političkoj sceni, tu su dobijali ime i prezime, tu su ih uzdizali oni koje su danas odlučili da zaborave, čak i da urade sve da ih upravo u Budvi unište, jer oni pamte i znaju.
Funkcija, statusa, autoriteta, visokih plata i apanaža im nije manjkalo – sve na račun i za račun drugog, sada neprijatelja.
Pozajmili su svoje ime i prezime od Demokratskog fronta, i onda svoj lažni brend prodali, kao na pijaci, „imperiji“ koja danas vlada, u formi klanova.
Dakle, uslijedio je kupljeni, naručeni, oštri, skupi, izdajnički rez.
Desila se promjena strane, ne kao evolucija ideje, već kao skok u zagrljaj jučerašnjeg neprijatelja.
Sa ukradenim novcem i otetim kancelarijama svojih političkih otaca, sa naučenim gestovima i posuđenim DF rječnikom, u stanju u kom ne bi postojali da ih nisu rodili drugi, danas mnogi od njih neprijatelji, otrčali su u zagrljaj DPS, u koaliciju sa partijom protiv koje su godinama gradili identitet.
Sve to po nalogu dva mračna klana – narko i građevinskog, koji trenutno vode grad. Za nekoliko srebrnjaka, koji se prebrzo potroše.
To nije politički pragmatizam; to je metafizička nevjernost koja izaziva osjećaj prezira i transfera blama.
Politika, kao i pamćenje, ima svoj ukus, nerijetko jako ružan.
Kad se taj ukus izda, ostaje gorčina koja se ne ispira saopštenjima i jeftinim debatama dobrih govornika.
Nema sumnje da Budva neobično dobri pamti ko je koga politički rodio i podizao, ko je kome otvarao vrata i ko je, na kraju, odlučio da ta ista vrata polomi i izda sebe i one koji su ga stvorili.
Juda je ušao u istoriju beščašća zbog jednog čina.
Ovi naši, građanisti, moderni, rizikuju da uđu u zaborav, što je, nema sumnje, teža kazna.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
