Jovan bez zemlje i Fijip treći

Piše: Predrag Petrović

Postojao je u srednjem vijeku u Engleskoj kralj. Zvali su ga Džon bez zemlje, naški Jovan. Vladao je od 1199. do 1216. Otac mu je dozvolio da se predstavlja kraljem ali nije imao upravu nad zemljom sve dok nijesu umrla dva njegova starija brata. Riječju imao je krunu ali nije imao upravu nad zemljom i zvali su ga Jovan bez zemlje.

Na ovog engleskog kralja neodoljivo liči naš nesrećni Filip Vujanović.

Bio je tri puta predsjednik Crne Gore, prije toga jednom premijer i jednom ministar. I ostaće upamćen po tome što nije imao nikakvu vlast.

Niti bi mu je dali da je tražio, niti bi je uzeo da su mu je nudili. To je takav profil, koji samo smije i voli da figurira, pristupa i iz ladovine tuđe sjenke, iz drugog reda, aplaudira onima koji odlučuju.
Jednostavno kao glumac natrurščik koji može da glumi samo uloge na koje liči. Tako je Filip bez vlasti i stava obnašao funkciju fikus predsjednika, slao pozdrave i čestitke i primao akreditive od ambasadora.

Iako je vajni pravnik nije zucno slovo kada su ga iz partije ugurali u izbornu trku za treći neustavni mandat Predsjednika Crne Gore.

Nije se odupro ni kada ga je njegov gazda Đukanović kao stidljivu mladu izgurao na binu, da bi ga proglasio za pobjednika izbora koji su pokradeni protivkandidatu Miodragu Lekiću.
E taj i taki Fićo se sad javi iz penzije, preko partijske Podgoričke TV, da nam on svojim pravničkim i nepotkupljivim umom objasni šta ne valja u temeljnom ugovoru koji su potpisale Vlada i SPC.
Rekao bi mu moj profesor fizike iz gimnazije – sjedi drvo na drvo, nije ti zadnje ni prvo. I ne bijeli zuba.

Nije te, moj Fijipe, niko zarezivao, niti uzimao za ozbiljno tvoj stav ni kada si bio pjedsjednik, a tek ne sad kada tvoj glas ne znači ni koliko najfrenetičniji emotivni ispad Draginje Vuksanović Stanković…

A, đe rekoh Draginja, da te nije ona na kakvom prijateljskom druženju (Filipova ćerka je supruga Draginjinog brata) uz oganj pneumatika nagovorila i izgurala, kao onomad Milo, da se pojaviš na javnoj sceni na kojoj su te svi davno zaboravili. Bog dao da dočekaš stotu, a oćeš slobodno, ja sam mnio da ti nijesi tu, da si minuo.

Fićo, onaj tvoj predak po držanju vlasti – Jovan bez zemlje, ostaće upamćen, osim po podrugljivom nadimku, i po tome što je pod pritiskom engleskog plemstva potpisao dokument – Magna carta libertatum, ili kako bi sa latinskog preveo Ranko Krivokapić – Velika povelja slobode, kojom su ograničena prava kralja.

A ti ćeš ostati upamćen po šetnji – koliko sam puta čuo kako te gledaju da šetaš sam s rukama na zadnjici i bez čuvara, što bi našem politički neosviješćenom puku trebalo da znači da nemaš potrebu da te čuvaju jer nisi ukrao ništa.

A i nemaš, tebi ni to ne basta.

Zapamtićemo te i po onom zblanutom izrazu lica kada te gazda ti Đukanović proglašava za pjedsjednika a ti ne kontaš na koga se odnosi.

Nije tebi lako.