Piše: Emilo Labudović
Crna Gora je proevropska, prozapadna, natovska, slobodna, nezavisna i pomalo demokratska država. Država jednakih prava za sve. Doduše, samo pod uslovom da Andrija Mandić nije na čelu Skupštine jer onako gromadan u svakom pogledu kvari sliku puzajućih sledbenika „dugog putovanja u Jevropu“! Ali, za džabe, nema ni nagovještaja da će slika te „poželjne“ Crne Gore danas u Skupštini dobiti okvir bez moračke „grede“.
Crna Gora je lider u regionu, tigar koji guta i ruši pred sobom sve prepreke do te „Jevrope“, ali samo pod uslovom da tamo neki progutaju svoj, prađedovski i progovore onim čirgićko – hrvatskom sprdačinom od jezika.
Crna Gora je zemlja slavne istorije, ali samo ako se iz te istorije izbucaju stranice o Vladici Radu i njegovoj samrtnoj želji da počiva u kapeli na Lovćenu. A kad se već buca „istorijska čitanka“ roda, onda se moraju cepnuti i one stranice o Vučjem Dolu, Carevom Lazu, Fundini, Bardanjolu, Mojkovcu… da bi se napravilo mjesta za nekakav Tuđemil za koji, glavu dajem, niko nije ni čuo prije Radže od Montenegra.
Crna Gora je osvjedočena zemlja pravde, ali samo pod uslovom da se ta pravda ne odnosi na onu Vesnu Bratić koja je svojim, na zakonu zasnovanim, postupcima navodno „ojadila“ Crnu Goru, crnje i od Petra Ivanovića, Jelene Perović, onog Golubovića, pa Lazovića, pa…. A i onu Svetlanu Mugošu, zaslužnu za mnogo štošta, na pravdi Boga, žestoko ugrizoše za novčanik.
Crna Gora je država socijalne pravde i jednakosti, ali samo pod uslovom da dvije trećine njenih građana ne tavore tu negdje oko granice siromaštva, kvareći sliku koja o njoj vlada u svijetu kao o švercerskom raju i dolini bogova na kokainu. Sliku države u kojoj niko neće da „useli“ takozvanu „ničiju kuću“ kojoj ne bi bilo mane da je u Kaliforniji.
Crna Gora nije samo država, Crna Gora je majka. Majka koja ni po koju cijenu ne može i neće da se odrekne dvojice najvećih od svih svojih sinova: ni Tita ni Mila. Ostala djeca joj i nijesu pri srcu, od Duška Joanovića pa sve do … spisak još nije zaključen.
Crna Gora je ugledna i ravnopravno priznata članica NATO, ali samo ako se na oba oka zažmuri na činjenicu da su tu oružanu velesilu umalo navodno srušili Milan i Andrija sa onom čuvenom gerijatrijom uvezenom (a odakle bi drugo) iz Srbije. I umjesto da poslednjoj liniji odbrane Katnić – Čađenović (ne bi se smio zaboraviti ni onaj čuveni ekspert za telekomunikacije, Boljević) podigne spomenik, Crna Gora ih je lijepo spakovala na banjsko liječenje u Spuž.
Crna Gora je – Crna Gora! Ni crnje ni gore kud god da se osvrneš. Ali, nije do nje. Letjela bi ona kao sivi soko, rikala kao lavice, zelenjela se zelenije i od najljepše botaničke bašte, samo da joj nije ovog srpskog virusa od kojeg nikako da se izliječi, pa kašlje li – kašlje. Ne pomažu recepti iz Londona, terapija iz Brisela, bajanje iz Berlina virus se ne da pa ne da. Još samo kad bi svi ti bjelosvjetsko – montenegrinski napori koliko danas „iskašljali“ onaj virus iz Morače Gornje.
I tako, bol boluje i na sve strane kazuje, ali što se grbo rodi vrijeme ne ispravi! A zora nikako da svane.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije portala Borba)
