Piše Emilo Labudović
Znalo se i prije nego se desilo. Aveti naše nikad razriješene prošlosti još uvijek tumaraju istorijskom tamom kojom smo okruženi, a koja nikako da odani. Prokleta smo zemlja u kojoj još uvijek vlada ona komesarova: Boga više nema, Bog je mrtav! Zemlja u kojoj navodni i samoproglašeni antifašisti metodama na kojima bi im i sam kreator fašističkog narativa, Gebels, pozavidio, još uvijek stražare na LJubinom grobu. S tim da su NJemci odavno prošli, ali zato istina „no pasaran“! A istina je, po njima, samo jedna, ona koju mi grakćemo evo već osam decenija. Sve drugo je samo povampireni fašizam, a to mimo Belvedera i Bogetića neće proći. Jer ovdje se vaspostavljaju i brane „evropske vrijednosti“, vrijednosti te iste Evrope koja je, između ostalog, porodila i taj fašizam. Porodila i nikada ga se nije sasvim odrekla. Ako ne vjerujete, pitajte Tonina Piculu, onu njegovu verziju sa automatom i unformomom „crnih mambi“.
I zato je bilo više nego očekivano da će plamičak revidirane istine iz Zaostra zapaliti veliki požar na drugoj strani. I da će se podići sve čavke, svrake i vrane, svi lešinari sa bunjišta medijske i političke scene Karadaga. Pisane kao sa geštetnera u nekoj ratnoj zemunici oko Jajca i Drvara, reakcije i pamleti bili su u rečenicu isti. I svi do jednog, počinjali su odrednicom HITNO, kao da javljaju vijest sa nekog velikog ratišta ili razornog zemljotresa. Svi oni koji su stoički, kao mule, ćutali i otresali ušima kad su se u Plavu i Gusinju podizali spomenici dokazanim ratnim zločincima, svi oni koji, i pored svega i nacionalnog otrežnjenja, i dalje dižu spomenike i slave ime „najvećeg sina naših naroda“, horski i u jednom glasu i tonalitetu rekli su: PAVLE NE MOŽE! I TAČKA. RUŠI I HAPSI. Daljeg razgovora na tu temu (umalo napisah: tamu) nema.
Nisam bio loš đak i dobro poznajem onu udžbeničku i etabliranu istoriju i ove države i ovog regiona. I Pavlovo mjesto u njoj. Ali, u međuvremenu se što šta saznalo i pročitalo „između redova“ i saznalo da baš i nije sve kako piše. I da je Bog, uprkos komesarovom naređenju, još uvijek živ. Ne prisvajam sebi pravo da tumačim i izigravam kvaziistoričara, da ispravljam „krive Drine“, ali doro znam da ovako više ne ide. I da nam je svima potrebna prava i nefrizirana istina o nama kroz vrijeme. Jer, jasno je da ni đavo nije bio baš tako crn, niti su sveci bili baš toliko sveti i nepogrešivi. Bili su, otprilike, naša slika i prilika.
Ali, ima jedna istina, surova i neumoljiva, istina da spomenici i nijesu najvalidniji svjedoci istorije. Bronza je bronza, i u nju može da se ukalupi i najveća istorijska laž. Makar to mi znamo. Onaj pravi, istinski spomenik, čovjek svojim likom i djelom podiže još za života i taj spomenik nikakvo HITNO ne može da sruši. To HITNO je u Zaostru i diljem crne nam Crne Gore odavno zakasnilo. I tu je sva NVO/bošnjačka histerija i dirigovana šizofrenija, sa sve Ibrahimagom, Fejzićem, snajkom Teom i građanski obrazovanom ali ne i vaspitanom Daliborkom, nemoćna i liči na lavež pasa dok karavan prolazi.
Ali, naša noć još traje i nikako da svane.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
