Još jedan znak lutanja, nepostojanja vizije i propadanja Partizana: Bez svoje djece u Evropi prvi put poslije 30 godina!
Dvostruki poraz pretrpio je Partizan na Kipru. Prvi je oličen u rezultatu (1:2) koji ga stavlja u komplikovanu poziciju da u revanšu juri pobjedu od dva razlike; drugi u opredeljenju da AEK-u suprotstavi tim bez ijednog produkta sopstvene škole!
Toliko hvaljena akademija crno-bijelih totalno je zapostavljena u Larnaki, o čemu svjedoči podatak da su se na terenu našla petorica „punokrvnih“ stranaca, dvojica iz regiona, te još četvorica momaka čiji su počeci vezani za druge klubove.
Konkretno: Nemanja Stevanović (Rad) – Aleksandar Filipović (Jagodina), Igor Vujačić (Zeta), Siniša Saničanin (Prijedor), Slobodan Urošević (Rad) – Ljubomir Fejsa (Hajduk Kula) – Patrik Andrade (Zelenortska Ostrva), Bibars Natho (Izrael), Fuseni Dijabate (Mali), Kvinsi Menig (Holandija) – Rikardo Gomeš (Zelenortska Ostrva).
Neko bi rekao da je ovako sklopljen tim nema ukusa i mirisa, ali svakako nema dodirnih tačaka sa bazom, žilom kucavicom kluba, što se osjetilo naročito u kritičnim trenucima utakmice po mediteranskoj uspari. Bez energije, stava, posvećenosti. Kad u prvom timu nema djece odgajene u „Zemunelu“, Partizan je neprepoznatljiv i(li), u očima zagriženih Grobara, neidentifikovan. I ne moraju to samo da budu djeca po godinama, nije bilo ni onih „starih kuka“, koji bi kao nekad Saša Ilić, Albert Nađ, Danko Lazović znali potezom ili autoritetom da promijene tok meča.
Koliko je ovakav slučaj rijedak u istoriji pokazuje podatak da se u minule tri decenije nije desilo da crno-bijeli na međunarodnoj sceni počnu bez fudbalera stasalog u mlađim kategorijama. Prošle su bezmalo tri decenije otkako je Ivica Osim u Istanbulu (zbog ratnih dejstava na području bivše SFRJ Partizan prinuđen da bude domaćin u inostranstvu) izdiktirao tim koji oktobra 1992. jeste dobio Sporting iz Hihona (2:0), ali je penalima eliminisan iz UEFA kupa: Fahrduin Omerović (Sloboda Tuzla) – Vujadin Stanojković (Vardar), Budimir Vujačić (Petrovac), Džoni Novak (Olimpija), Bratislav Mijalković (Radnički Pirot), Nebojša Gudelj (Leotar) – Branko Brnović (Budućnost Podgorica) – Goran Bogdanović (Smederevo), Slaviša Jokanović (Novi Sad) – Predrag Mijatović (Budućnost Podgorica) i Ljubomir Vorkapić (Vojvodina).
U međuvremenu je igrao „parni valjak” Ligu šampiona, prezimljavao u Evropi, znao i da razočara, ali se 30 godina nije desilo da ostane bez ijednog fudbalera „made in Zemunelo“ među početnih 11. Što može da bude slučajnost, ali ne bi trebalo da postane praksa u klubu koji luta kad je u pitanju identitet i odavno ne može da odredi šta su mu kratkoročni, šta dugoročni ciljevi.
Ako je to titula, onda je kadar morao da bude ranije formiran i dodatno osnažen kao što sedmicama vapi Ilija Stolica. U tom slučaju apsolutno je nevažno prebrojavati krvna zrnca i zagledati u rodoslov, jer se računa samo krajni cilj. Onda pehar daje legitimitet svakoj odluci. Pod uslovom da je opredjeljenje pravljenje igrača, kasnije njihova prodaja i preživljavanje, akcenat bi morao da bude na djeci iz podmlatka, da se njima pruži šansa, a ne da se produžava ugovor sa Bibrasom Nathom i dovodi Ljubomir Fejsa, pošto na tržištu nemaju nikakvu vrijednost. Problem je što nijednog trenutka u Humskoj nisu precizirali šta tačno žele, kojim putem da se kreću: da li im je plan da u zaokret krenu sa strancima (rekordnih petorica među starterima u Larnaki), veteranima, povratnicima iz inostranstva (kao što je bio slučaj u minule dvije godine)… Sve je prepušteno treneru, bilo da se zove Savo Milošević, Aleksandar Stanojević ili Ilija Stolica. Kako koji dođe, raskrsti sa djelom prethodnika, u nadi da će napraviti revoluciju.
Klub skoro da ne postoji. Samo imitacija. Od danas do sjutra. Bez autoriteta na odgovornim pozicijama, da se smjelo kaže „napadamo šampionski naslov“ (a onda dovede igrače u stanju da pobjeđuju) ili proguta žabu i navijačima saopšti „zaboravite na titulu naredne tri godine (ionako je nema već pet), jer pravimo tim od naše djece“.
Mada, ne ide baš ni da teret padne na pleća tinejdžera kao što su Samed Baždar, Nemanja Jović, Mihajlo Petković… Kao što ne ide da na vrelom gostovanju Partizan nema nijednog fudbalera koji, kako je to Stanojević formulisao, „osjeća klub“. Bez garancija da će i tad biti uspjeha.
Zamršeno klupko nema ko da raščivija.
(mozzart sport)