Stranci čine samo 3,3% stanovništva ostrva, dok neki doseljenici obnavljaju lokalne zajednice i otvaraju nove poslove.
Projekti za revitalizaciju sela suočavaju se s izazovima kao što su visoki troškovi obnove i nedostatak infrastrukturne podrške.
Sardinija je jedno od najljepših ostrva na svijetu, ali postavlja se pitanje: gdje su ljudi? Ne misli se na turiste, kojih ima na pretek, već na lokalno stanovništvo koje sve više nestaje.
Prema podacima koje prenosi Politico, populacija ostrva pala je sa 1,64 miliona na 1,57 miliona u posljednjih trideset godina, a polovina stanovnika danas živi u dva najveća grada. Manja mjesta i sela polako odumiru.
Demografski kolaps na ostrvu
Glavni problem je demografski pad. Sa prosjekom od svega 0,91 djeteta po ženi, Sardinija ima najnižu stopu nataliteta u Italiji, koja je i sama među najnižima u Evropskoj uniji. Za stabilnu populaciju potrebno je najmanje 2,1 dijete po ženi.
Visoka nezaposlenost i potraga za boljim prilikama dodatno prazne sela od mladih.
„Posljednje dijete ovdje je rođeno prije 10 godina“, kaže Marija Ana Kamedda, načelnica sela Baradili – najmanjeg na Sardiniji, sa svega 76 stanovnika. Mjesto je toliko malo da se može preći za nekoliko minuta, ali je uredno i njegovano poput velikog porodičnog doma.
Kuće za 1 euro, subvencije i pomoć države
Da bi spriječile nestanak sela, lokalne vlasti nude podsticaje novim stanovnicima.
Par koji se preseli u sardinijsko selo sa manje od 3.000 stanovnika može dobiti:
-
do 15.000 eura za kupovinu ili obnovu kuće,
-
do 20.000 eura za pokretanje posla,
-
i mjesečnu potporu od 600 eura za prvo dijete i 400 eura za svako sljedeće do pete godine života.
Tu su i lokalne inicijative, poput one u Ollolaiu, koji nudi kuće za samo 1 euro.
Ipak, stranci u velikoj mjeri zaobilaze ostrvo – čine svega 3,3% stanovništva, dok je italijanski prosjek 8,9%.
Italijanska “demografska zima”
Država je prepoznala problem: vlada Đorđe Meloni najavila je uvoz 500.000 stranih radnika u naredne tri godine.
Ipak, u malim zajednicama situacija ostaje teška.
U Baradiliju je osnovna škola zatvorena prije više od 30 godina, a današnja djeca iz više sela pohađaju nastavu u smjenama, putujući svakog jutra besplatnim autobusom.
Najbliža srednja škola i bolnica udaljene su više od 30 kilometara.
Novi život u srcu ostrva
Dok mladi Sardinci odlaze, pojedini stranci biraju suprotan put.
Španski fotograf Ivo Rovira slučajno je otkrio selo Armungija sa manje od 400 stanovnika.
„Parkirao sam auto, otišao u šetnju i vidio kuću sa natpisom ‘Na prodaju’. Deset dana kasnije uplatio sam depozit“, rekao je Rovira.
Sa suprugom Anom Ponce preselio se trajno, obnovio kuću i otvorio restoran.
„Ne osjećamo se kao digitalni nomadi – mi smo pravi Armungijci“, dodaje on.
Sličnu priču ima Bjanka Fontana, Australijanka italijanskog porijekla, koja se poslije pandemije preselila u selo Nulvi sa oko 2.500 stanovnika.
Kupila je kuću u roku od dvije nedjelje i preselila se šest mjeseci kasnije. Na svom YouTube kanalu dijeli iskustva o renoviranju i životu na ostrvu.
Povratnici i novi početak
Tu je i Marčelo Kontu, koji je sa 18 godina napustio Sardiniju i živio u Torinu, Barseloni i Australiji. Na kraju se vratio u selo Bidoni sa 120 stanovnika, gdje proizvodi veganske sireve.
„Izolovanost i nedostatak usluga su stalni izazov“, priznaje on, „ali mala sela nude ono što su gradovi izgubili – vrijeme, ljudsku mjeru i iskrenu povezanost s prirodom.“
Istina o kućama za 1 euro
Selo Ollolai postalo je poznato po projektu kuća za 1 euro, pokrenutom 2016. godine.
Načelnik Frančesko Kolumbu kaže da se javilo oko 100.000 ljudi, ali je samo nekolicina stranaca zaista dobila kuću. Selo je i dalje u padu.
Profesorica urbanizma Ana Marija Kolaviti sa Univerziteta u Kaljariju smatra da takvi projekti nijesu dovoljni – njena studija pokazuje da novi vlasnici često odustaju zbog visokih troškova obnove.
Ipak, Kolumbu ne gubi nadu:
„Ollolai neće umrijeti. Sela u unutrašnjosti Sardinije preživjela su i kugu u 17. vijeku i opet se oporavila. Imamo bolji kvalitet života i na sat vremena smo od najljepših plaža svijeta. Lijepa mjesta nikada ne umiru.“
(blic.rs)
