JA NISAM IVAN VUKOVIĆ

PIŠE: SIBIN

Vuković je Ivan – Demokratska partija socijalista, kaže.

U svom megalomanskom obraćanju, doznajemo da u svojoj fantaziji, Ivan Vuković jeste: Milo Đukanović, ali i seoski agitator za glasove, Jevto koji favorizuje „sutkinju“ Suzanu Mugošu, međutim, ništa manje je i Aleksandra Vuković Kuč ili poetesa politike, ukratko: „Alef“ kojeg Borhes otkriva u podrumu jedne kuće gdje je živjela dama koju je volio i od koje su ostali samo portreti u predsoblju, u raznim otmenim pozama.

Drug Lenjin otkriva da – fašizam nastaje kad kapitalizam propada, što otkriva zašto su DPS funkcionerima usta puna fašizma kojeg u svemu pronalaze.

Nego, ovo je daleko važnije: dakle: Ivan je Vuković – čestica suštine iz koje se iznova regeneriše DPS, jer je on penzioner koji partiju glasa iz čiste ljubavi prema Crnoj Gori, ali i, zašto da ne, šef smješten u Splendidu kojeg na crnoj listi uz neksan Daku drži SAD. Jer, ne može se biti samo ono što je – patetično i uzvišeno, nego i ono što je ova partija, DPS, pofukala, pokrala, korumpirala i kroz svoja visokopozicionirana dupeta potrošila.

Tako je Ivan dakle Vuković: uništena privreda, slaba ekonomija, zarđala industrija, što će reći da je popljačkani „Radoje Dakić“ takođe Ivan Vuković, i Solana je Ivan Vuković, i neremontovana pruga je Ivan Vuković, i svaki zaselak bez škole i mostića je Ivan Vuković, i voz star 40 godina je Ivan Vuković, i sva u korov sahranjena državna preduzeća su Ivan Vuković, i da: Ivan Vuković je prepiska sa Medenicom Vesnom u kojem ga pamtimo po prljavom i užasnom rečniku, sve je to Ivan Vuković, kao i neizgrađene bolnice i vrtići i svi mladi koji su otišli i sve više prosjaka po Podgorici…