Piše: SIBIN
Socijalno uređena država, taj san o socijalizmu i jednakosti, kod nas je značio i – kraj slobode. Misli se na slobodu mišljenja i govora, izražavanja u vidu pisanog traga. Što, ovdje, dakle, u ondšnoj SFRJ, naprosto, nije bilo moguće.
Kad je oslobodio pero, u „Borbi“, i plasirao par tekstova o omekšavanju sistema i uvođenju višepartijskog ustrojstva, Tito je na Brione pozvao Đida i rekao: Majku mu, piši o studentima, samoupravljačkoj radničkoj inteligenciji, mani se tog zapadnjačkog percipiranja stvari. Đido, međutim, usled unutrašnjih dilema i lomova, prelomio u sebi, i rekao – ne! Nastavio je da piše i to je značio kraj i fizičke slobode, i tamnicu.
Ovdašnji postkomunistički intelektualci bi da – prisvojataju Đilasa! Ko što čine i sa Živkom Nikolićem kojeg, uzgred rečeno, u potaji mrze, jer Crnogorac ne voli ogledalo, i mnogošta trpa pod tepih, prošlost prevodi kako mu već odgovara.
U „Volji za moć“, Niče, npr., nije bio blagonaklon prema radniku. Jer, radnik radi protiv drugog radnika. Instinktivno, nepromišljeno, da ne kažem na nivou animalnog, budući da mu je volja jaka, ali pogled kratkog dobačaja, i uzan.
Vidjevši o čemu se radi, bijesan, Negri će zato pokazati srednji prst u pravcu sindikalaca, negdje u Italiji.
Komunizam je ubijedio narod da ovaj nešto znači i da svoju sudbinu drži u vlastitim rukama. To je bilo tragikomično. Kao i Titova poslednja posjeta CG, i rečenica dok je sjedio u nekoj domaćinskoj kući negdje na primorju: Vjerovatno se ovi ispred pitaju šta ja radim ovdje. (Nakon dvije godine je otegao papke…)
U 21. vijeku dozivati Tita a zaklinjati se u NATO vrijednosti i europske integracije, nije baš najjasnija politička misao. Međutim, šta da se radi, u nas je ono – „prvo materijalna baza pa duhovna nadgradnja“, isključivalo ovo drugo. Ko po difoltu, meščini.
Proleteri svih zemalja, ne serite!
