Između istorijskih činjenica o Srebrenici i propagande: Mediji i američka demokratija u BiH

Američki obavještajni oficir, potpukovnik Džon E. Srej, autor izvještaja o građanskom ratu u Bosni i Hercegovini napisanog oktobra 1995. godine (Selling the Bosnian myth to America: Buyer beware), nije pružio samo dragocjene informacije o sredstvima kojima se služila muslimanska strana i načinu funkcionisanja muslimanske vojske, do kojih je došao obavještajnim radom na terenu, već je ostavio i dragocjena svjedočanstva o djelovanju medija i same američke diplomatije u tom ratu.

Najbolji prijatelji su im „druge islamske zemlje“

Kada je posrijedi politički aspekt rata u Bosni i Hercegovini (BiH), Srej napominje da se „najsumnjiviji od svih bošnjačkih zahtjeva odnosi na sebičnu reklamu da se vlada nada da će na kraju uspostaviti multietničko liberalno demokratsko društvo“.

„Takvi ideali mogu da se dopadnu nekolicini članova vladajućeg kruga u Bosni, kao i generalno sekularnom stanovništvu, ali predsjednik Izetbegović i njegov kabinet izgleda da imaju mnogo drugačije privatne namjere i ciljeve. Uprkos dirljivim apelima za pomoć Zapada, njegovi intervjui za ‘Oslobođenje’ stalno podsjećaju publiku da su im najbolji prijatelji ‘druge islamske zemlje’. Pored toga, njegova drska (iako rijetka) sklonost da spusti gard rezultirala je u nekim nenamjerno otkrivajućim intervjuima za zapadnjake“, napominje potpukovnik Srej, konstatujući da je Izetbegović dva puta bio zatvaran zbog „islamske aktivnosti“ pod Titovom komunističkom vlašću.

„Ne može biti mira ni suživota između islamske religije i neislamskih društvenih i političkih institucija“
„Međutim, njegov plemeniti čin protesta u ime vjerske slobode ne čini ga nužno zagovornikom slobode vjeroispovijesti u svojoj zemlji. Još nije odustao od svoje ‘Islamske deklaracije’ napisane 1970. godine, u kojoj se kaže: ‘Ne može biti mira ni suživota između islamske religije i neislamskih društvenih i političkih institucija'“, podsjeća potpukovnik Srej, napominjući da islamska odjeća postaje sve češća kod žena u muslimanskim dijelovima BiH, a da u nekim oblastima mudžahedini zaista plaćaju ženama da se oblače po islamskoj tradiciji i uznemiravaju (ponekad i pucajući) one koje to ne čine.

„Odsiječeš ruku, i to je to“

Na pitanje o želji da u Bosni uspostavi šerijat, podsjeća Srej, Izetbegović je odlučno odgovorio „ne“, a zatim dodao: „Ali, ako razmislite, šta je loše u šerijatu? Da li je manje humano odsjeći čovjeku ruku nego uzeti mu nekoliko godina života u zatvoru? Odsječeš ruku, i to je to. Ne znam. Samo razmišljam naglas.“

„Bošnjačke veze sa radikalnim islamom ne treba olako odbacivati…“
Bosanska vlada ima bližu saradnju s Iranom, nego što bi to rado priznala i ulaže veliki trud da spriječi znatiželjnike (uključujući UNPROFOR) da posmatraju ambasadu svog partnera u Sarajevu“, napomenuo je potpukovnik Srej.

Dopisnici ne shvataju istinske nijanse

Pa ipak, američka diplomatija i mediji svom snagom su podržavali islamske vlasti u Sarajevu.

„Mnogi novinari, koji nesumnjivo rade pod opasnim i teškim uslovima, zaslužuju brojne pohvale za izvještavanje iz BiH. Međutim, previše njih nema posebnu posvećenost istini i dopustili su da postanu pješaci propagandne strukture. (Nažalost, zbog teme ovog rada, ovi drugi čine fokus grupu opisanu u nastavku ovog odeljka.) Ovi dopisnici često provode kratko vrijeme u Bosni i ne uspijevaju da shvate istinske nijanse ovog rata. Gledanje i čitanje njihovih izvještaja često daje utisak da osjećaju pritisak takmičenja za voajersku publiku protiv svojih razmaženih tabloidnih kolega“, naveo je potpukovnik Srej.

Mnogi novinari, kako navodi, često izveštavaju sa distance. Ponekad čak djeluju kao žrtve bizarne varijacije čuvenog stokholmskog sindroma, jer ostaju bezbjedni u linijama bošnjačke vojske. Bošnjačka vlada ih rado iskorištava i ispunjava njihove zahtjeve da snimaju i izvještavaju sa muslimanskih pozicija, sa filosofijom – što više stradanja i razaranja to bolje za scenu.

„Rezultat je, očigledno, nizak kvalitet izvještavanja koje prilagođava bošnjačku perspektivu i dovodi do pogrešnih novinskih izvještaja. Srpska nesposobnost u radu s medijima samo pojačava ovu neravnotežu u informacijama. (Kada dozvole novinarima pristup svojoj teritoriji, predstavnici VRS ih obično prate. Mediji, ironično, te pratioce nazivaju ‘čuvarima’, ali, u stvari, takva praksa je standard u većini vojnih organizacija, uključujući i bošnjačku vojsku)“, navodi Srej.

Veći dio medija, kako navodi, toliko se zaglibljuje u floskule i sopstvena samoispunjavajuća proročanstva da je bošnjačka propaganda sada široko prihvaćena kao dogma, a novinari su odbacili odgovornost da provjeravaju svoje izvore.

„Kako je Kristijan Amanpur dobila ‘Emi’?“

Tokom serije emisija u aprilu i maju 1994. godine, mediji, koje su uglavnom predvodili Kristijan Amanpur i njene kolege sa Si-En-En-a, oštro su kritikovali generala Rouza zbog neuspjeha da spriječi „srpsku agresiju“ tokom bitke za Goražde. Bez stida su isticali da je, iako je britanski vojnik posmatrač ubijen od strane Srba, britanski „sea harrier“ oboren, Rouz dozvolio da Vojska Republike Srpske granatira grad artiljerijom i da je NATO avijacija izvodila samo sitne napade kako bi zaustavila napad.

Njihovi izvori bili su, očigledno, ograničeni na bosanske muslimanske lokalne stanovnike koji su se bojali gubitka svojih domova i jednog zbunjenog i dezorijentisanog vojnog posmatrača UN.

Da li su ti izvještaji, pita se Srej, predstavljali ozbiljan i nagrađivani novinarski rad koji je opravdao nagradu „Emi“ koju je Amanpur dobila za izvještavanje iz Bosne? Nikako.

Bili su lišeni ikakvog traga istine i, ako ništa drugo, izgledali su kao da krše novinarske standarde, jer nijesu provjeravani izvori.

„Muslimanska pješadija se neočekivano razbježala“

On objašnjava da su dvojica britanskih posmatrača posmatrala tačku iza muslimanske pozicije koja je mogla biti branjena neograničeno. Bošnjaci su već odbili nekoliko napada VRS. Onda su shvatili da su britanske trupe iza njih. Tokom sljedećeg napada VRS, muslimanska pješadija se, neočekivano i bez ikakvog razloga, razbježala i povukla na druge položaje.

„Njihov jedini vidljivi motiv povlačenja bio je da direktno izlože posmatrače zbunjenom napadačkom timu VRS. Srpski metak ubio je jednog britanskog vojnika i ranio drugog, ali odgovornost leži na bosanskim Muslimanima koji su se upravo nadali da će izazvati masovnu odmazdu NATO-a, kao kaznu za ubistvo nenaoružanih posmatrača“, navodi potpukovnik Srej, dodajući da bi najlakša akcija generala Rouza bila da je odmazdu prema Srbima sproveo na osnovu prvih informacija, istoj vrsti besmislica koje su koristili pomenuti novinari u svojim izvještajima.

„Međutim, to bi bila greška ogromnih razmjera – nešto što je bošnjačka vojska očigledno željela da se dogodi. Umjesto da generala mediji napadnu zbog neodlučnosti, on je trebalo da bude pohvaljen zbog hladnokrvnosti pod ogromnim emotivnim i političkim pritiskom“, konstatuje potpukovnik Srej.

Kako je Ej-Bi-Si obmanjivao javnost?

Prilog televizijske stanice Ej-Bi-Si („Mirotvorci: kako je UN pogriješio u Bosni“), emitovan prema navodima potpukovnika Sreja 24. aprila 1995, premašio je, kako Srej navodi, neprofesionalnost prethodnih izvještaja Kristijan Amanpur, iako je izvještaj djelovao kao da je scenski i montiran da podrži sliku autora Pitera Dženingsa kao tvrdog, upornog novinara.

„Iako novinarske predrasude namjerno potcjenjuju uspjehe UN-a, netačnosti Ej-Bi-Si-ja počele su od pretpostavke da pokažu ‘kako su najmoćnije zemlje svijeta dozvolile da ih (Srbi) gaze’. Ova emisija došla je cijelu godinu nakon (pomenutog) izvještaja Amanpur, ali je emitovala iste stare optužbe istih diskreditovanih svjedoka. Dok je Dženings sa žaljenjem govorio da su ‘grad po grad, Srbi išli u klanje’, amaterski snimci pokazali su generala Rouza u Goraždu koji kaže da je bošnjačka vojska okrenula leđa i pobjegla, jer su htjeli da UN pokupe ostatke’. Njegova procjena je bila tačna, ali Ej-Bi-Si je stavio taj snimak na mjesto gdje su nevjerovatno vjerovali da će biti demantovan“, dodaje on.

Navodi da je sljedeći segment odmah prikazao intervju sa uzrujanim posmatračima i drugima koji su iz skrovišta, u nekadašnjem bankovnom sefu, utvrdili da je VRS „pokrenula ofanzivu na Goražde“.

„Upotreba kućnih video snimaka i intervju sa glavnim doktorom u bolnici u Goraždu takođe je pokušala da opovrgne procjene UN-a o brojevima žrtava tokom bitke. Ove scene, koje su lako mogle biti montirane, trebale su da imaju veću vjerodostojnost od opsežnih i nepristrasnih istraga UN-a. Izvještaji pilota UN-a, da su mnogi letovi medicinske evakuacije iz enklave Goražde uključivali ranjene sa manjim ogrebotinama, primljeni su s neozbiljnošću. Lakše ranjeni borci nisu bili pokriveni sporazumom između VRS i UN-a. Ipak, umjesto da brine o ranjenim civilima koji su bili namijenjeni za evakuaciju, bošnjačka vlada je odlučila da premjesti neke svoje snage pod okriljem ove operacije“, naveo je potpukovnik Srej, konstatujući da je jedna od rijetkih konzistentnosti medija o Bosni njihova nekonzistentnost.

Vojne ofanzive, snajperisti i humanitarne patnje, konstatuje potpukovnik, postaju vijesti često samo kada se odnose na Muslimane.

„Stoga novinari privučeni ovakvim događajima, zanemaruju zločine Bošnjaka, kao i uspješne napore UN-a da spriječe slična zla s obje strane. Gorepomenuti primjeri predstavljaju samo dva od mnogih pristrasnih izvještaja koji su bili prekomjerno naklonjeni bosanskoj muslimanskoj vladi i čini se da su namijenjeni da izazovu preuveličane reakcije gledatelja“, navodi potpukovnik Srej.

„Curenje“ obavještajnih podataka zarad demonizacije Srba

„Najmanje dva puta ‘nepoznati visoki zvaničnici’ su novinarima dostavljali izvještaje o masovnim grobnicama oko Srebrenice i drugdje, koji, navodno, dokazuju da su Srbi krivi za 90 posto zločina u ovom ratu. U takve informacije mediji često dodatno vjeruju, jer su dobijene sa satelitskih (slikovnih) izvora i stoga moraju biti neporecive.

Prvo, čak i Visoki komesar UN-a za izbjeglice je osporavao te brojke, a njihovi podaci često izazivaju kritike zbog iskrivljavanja činjenica u korist bošnjačke strane. Još važnije, ova ‘curenja’ direktno igraju na naivnost javnosti koja vjeruje u misteriju špijunaže. Iako naši sateliti imaju nevjerovatne mogućnosti, oni ne mogu razlikovati žive Srbe, Muslimane i Hrvate – posebno jer etničke razlike u ovom smislu ne postoje. Zdrav razum, stoga, diktira da oni ne mogu razlikovati etno-religijske karakteristike među leševima u masovnim grobnicama koje su, nažalost, postale sve češće u Bosni i Hrvatskoj. Razumni i odgovorni novinari treba da ospore ovakvu preuveličanu predstavu, umjesto da je citiraju kao uvjerljiv dokaz“, navodi potpukovnik Srej.

„Kvalitet američke diplomatije“

Potpukovnik Srej u svom izvještaju navodi da je američka državna politika očajno poražena od strane nove, ali pronicljive vlade bosanskih Muslimana koja je uspješno prodala svoj imidž nevinih žrtava „naivnom i previše saosjećajnom osoblju ambasade“.

U stvari, američka diplomatija je možda dostigla svoj najniži nivo još od vremena kada je ambasador Patrik Herli izgubio Kinu i kada je ambasadorka Ejpril Glespi blagoslovno, iako nesvjesno, dala Sadamu zeleno svjetlo da kazni Kuvajt zbog krađe nafte. U najmanju ruku, ova posebna ambasadorska imenovanja pokazala su mane u postavljanju predstavnika koji imaju etničke i porodične veze sa zemljom čiji interesi mogu biti suprotni interesima Sjedinjenih Država“, navodi potpukovnik Srej, ističući da se diplomatske dileme SAD prema Bosni mogu, zapravo, pratiti do nedostatka predviđanja u vrijeme kada je bivša Jugoslavija počela da se raspada.

„Besomučna žurba SAD i Njemačke da priznaju suverenitet Hrvatske i Bosne prije nego što su ispunjeni uslovi do danas nije adekvatno objašnjena. Međutim, aktivnosti malog tima ambasade u Sarajevu pogoršale su ovaj nedostatak opreza i ostavile mnogo toga što se moglo poželjeti. Prije svega, ovaj tim nosi glavni dio krivice za nedostatak jasnog razmišljanja Amerike o bosanskim pitanjima“, konstatuje potpukovnik Srej.

On navodi da su problemi prvi put postali vidljivi tokom posjete kongresne delegacije Sarajevu, početkom juna 1994. godine, a u delegaciji su bili senatori Dol, Vorner i Bajden. Uprkos ponovljenim zahtjevima da im UN organizuju brifing sa američkim članovima UNPROFOR-a, osoblje ambasade je tvrdilo da nema dovoljno vremena i da je raspored previše rigidan. Naravno, skriveni dnevni red je obezbijedio da se čuje samo gledište ambasade. Međutim, kako navodi, ovaj problem je bio najmanji od svih koji su vezani za ovu posjetu.

„Dana 5. juna, osoblje ambasade je očigledno organizovalo da tri senatora prisustvuju nedjeljnoj misi u katedrali Srce Isusovo. Iz nekog razloga, delegacija je kasnila. Dok su hrvatski župljani i osoblje UNPROFOR-a gledali u nevjerici, novinarske ekipe sa jakim svjetlima upale su u ovu mračno osvijetljenu crkvu srednjovjekovnog stila usred besjede biskupa. Sve oči bile su uprte u njih, dok je neosjetljivo osoblje ambasade vodilo senatore do prvih redova gdje su ostali oko deset minuta radi fotografisanja, nakon čega su otišli, a biskup je nastavio svoju besjedu. Dok je ambasador nesumnjivo uvjerio naše senatore da je njihova posjeta podigla moral Hrvata, efekat je bio potpuno suprotan za većinu njih“, navodi potpukovnik Srej.

Diplomatska podmuklost

Diplomatska podmuklost se nastavila kada je nova raskošna ambasada svečano otvorena 4. jula 1994. godine, i kada su SAD postale mnogo vidljiviji igrač u Sarajevu. Ambasador Viktor Jakovič je otvorio ceremoniju govorom prepunim simpatija i empatije prema muslimanskom pitanju, što je izazvalo podsmijeh među predstavnicima bosanske vlade. Članovi UNPROFOR-a, koji su mislili da obavljaju nepristranu mirovnu misiju, ostali su zapanjeni ovom retorikom.

„Pored ostalih pretjerivanja, ambasador je izjavio da ‘fašizam neće proći’, dok je simbolično otvaranje ambasade na američki praznik uporedio sa bosanskim težnjama ka slobodi i ljudskim pravima. Bez obzira na propagandu, Srbi su vjerovatno više stradali od fašista nego bilo koja druga nacija, osim Jevreja. Pored toga, Hrvati u Bugojnu i Srbi u Turbetu (da nabrojimo samo neke), koji su ranije bili žrtve muslimanskog etničkog čišćenja, rado bi posvjedočili o ‘težnji’ Bošnjaka ka tim idealima“, naglašava potpukovnik Srej.

Ambasada je vodila (i) sopstvenu politiku

U zimu 1994. godine, Stejt department je najavio da će ambasador Jakovič i njegovo osoblje biti zamijenjeni. Međutim, oni su ostali još nekoliko mjeseci kao „poluzatvoreni“ i iskoristili su tu priliku da još jednom diskredituju Srbe.

Prije njihovog odlaska, VRS je počela da često zatvara sarajevski aerodrom sa (djelimično opravdanim) obrazloženjem da muslimanski političari koriste aerodrom kao bazu za putovanja zapadnim avionima koji su prvobitno bili namijenjeni humanitarnoj pomoći.

Na taj način, širili su svoju propagandu. Jakovič, predviđajući da će Srbi reagovati impulzivno, iskoristio je priliku da objavi svoj planirani let.

Naravno, Srbi su ponovo zatvorili aerodrom. Stejt department je morao da osudi ovu akciju u odbranu svog ambasadora. Uprkos predvidivoj gluposti Srba, ambasador je više puta neometano polazio sa sarajevskog aerodroma. Mogao je jednostavno da zadrži planove u tajnosti i ponovo ode bez problema. Iako je vjerovatno morao da putuje do Zagreba, svakako je uživao u tome što su Srbi upali u još jednu PR zamku. Ipak, osoblje bivše ambasade ne treba smatrati isključivo krivim. Njihova matična organizacija im je očigledno pružila značajnu podršku“, navodi potpukovnik Srej.

On opisuje i događaj koji je uslijedio nakon dvije sedmice intenzivnih NATO zračnih napada protiv VRS, kada je tadašnji pomoćnik državnog sekretara, Ričard Holbruk, vodio „šatl diplomatiju“ sa ciljem da obezbijedi podršku novom američkom mirovnom planu, tvrdeći da Zapad, tobože, nije zauzeo stranu i da bombardovanje Srba nije bilo osmišljeno da promijeni vojni balans u korist bosanskih Muslimana.

Istovremeno, novi ambasador u Bosni, Džon Menzijes, pridružio se svom kolegi u Hrvatskoj, Piteru Galbraitu, u čestitanju muslimanskom 5. korpusu „oslobađanja“ bihaćkog područja. Do uspješne brze hrvatske ofanzive i NATO zračnih napada, ova jedinica je bila okružena sve vrijeme rata. Kada su ambasadori upitani da li će pokušati da ubijede Muslimane da obustave ofanzivu, u skladu sa inicijativama Holbruka, Menzijes je neobjašnjivo odgovorio:

„Nismo ovdje da prenosimo takvu poruku.“ Takav tip diplomatske koordinacije i pretencioznog pritiska samo pojačava konfuziju oko miješanih signala američke politike prema Bosni.

Srbi su propagandni rat izgubili odmah na početku

Potpukovnik Srej u zaključku konstatuje da su Srbi u BiH propagandni rat izgubili odmah na početku sukoba, sugerišući da je taj faktor doprinio mnogim zločinima koje su, bez sumnje, počinili.

„Istovremeno, američki komentatori treba da budu oprezni sa svojom popularnom sklonošću da osuđuju Srbe kao etničku grupu. Pojedinci su odgovorni za ratne zločine – ne cijeli narod. Vojska Republike Srpske možda ima više nego svoj ‘pravičan’ dio brutalnih, grubih i moralno odvratnih pojedinaca koji odvraćaju zapadne osjećaje, ali oni nisu gori od svojih kolega u bosanskoj vojsci i vladi. Njihove rane pobjede u ovom ratu djelimično su ih učinile neprihvatljivim za neke Zapadnjake, čija tradicionalna sklonost refleksno podržava potlačene. Neuspjeh da se razumiju složenosti ovog novog doba informativnog ratovanja naplatio je visoku cijenu Srbima za njihove početne uspjehe u borbama“, konstatovao je potpukovnik Srej.

„Amerika ne smije da podlegne lažnim porukama koje bosanski Muslimani šire. Naše društvo mora zadržati perspektivu prema svim zaraćenim stranama i naučiti da prepoznaje alatke propagande“, naveo je Srej, naglasivši da konačni uspjeh u okončanju bosanskog građanskog rata mora da bude zasnovan na realističnoj podjeli zemlje.

„Konačni sporazumi moraju dodijeliti Bošnjacima samo teritoriju koju mogu sami vojno da brane – a ne ono što oni smatraju da zaslužuju. NATO politički lideri moraju natjerati Muslimane da prihvate i pridržavaju se fer sporazuma ili jasno poručiti da će Zapad napustiti bosansku stvar.“

(RT Balkan)