Premijer Krivokapić, izgubljen u vremenu i prostoru, doživjevši totalni nokaut od strane slobodne javnosti poslednjih nedjelja, danas se u provladinim “Vijestima“ pravdao, jadan on, zašto ipak neće ići na Cetinje.
Kao ozbiljni ljudi, razmišljali smo u redakciji da li uopšte više ima smisla polemisati sa njegovim stavovima, jer koliko je ujutru, ovaj očigledno pogubljeni čovjek, koji na našu veliku nesreću pokriva najodgovorniju funkciju u državi, može opet promijeniti odluku. Ipak, zbog ozbiljnosti situacije u kojoj se nalazimo, odlučili smo da moramo reagovati, ali kratko.
“Neću ići na Cetinje petog septembra. Neću ići, iako sam duboko na Cetinju, u srcu Cetinjskog manastira koji je i moje srce“, piše patetični premijer, poput rasplakane gimnazijalke, zagledan kroz prozor svoje kancelarije. Prije nekoliko dana je tvrdio da će ići, i to hrabro, bez obezbjeđenja.
“Neću ići jer sam premijer koji mora da misli na interes, onaj javni, koji nema veze samo sa srcem, u kategorijama očuvanja mira, iako time, suštinski gubim svoj lični mir“, nastavlja naš uplakani Zdravko, podsjećajući nas opet, na žrtvu koju podnosi, sirak tužni, general bez vojske, dok zavaljen u majbahu, na putu Bijela-Podgorica mijenja stavove kao čarape, izdaje i vara one desetine hiljada ljudi koji su ga na leđima iznijeli u fotelju, iz koje ga sada ne može izvrnuti niko. A trenutna podrška u parlamentu mu je tačno- 14 poslanika od ukupno 81.
Mislili smo da je sa političkom likvidacijom Svetozara Marovića, u Crnoj Gori završeno za sva vremena sa filozofima njegovog ranga, ali pogubljeni Krivokapić, njegove poruke, njegova pisanija i anti-stav objavljen u rubrici “Stav“, prevazilazi najsvjetlije trenutke populizma, demagogije i manipulucije Čarobnjaka iz Budve.
A sada, moramo biti ozbiljni, iako to grogirani i nokautirani Krivokapić više ničim ne zaslužuje. Sramotno je i po ko zna koji put skandalozno sa njegove strane, izjednačavanje ponašanja Mila Đukanovića koji otvoreno huška narod na nemire i krvoproliće, sa odlaskom lidera i funkcionera Demokratskog fronta na ustoličenje mitropolita Joanikija. Između komitovanja i divljanja i odlaska u Cetinjski manastir, nesretni Zdravko stavlja znak jednakosti. Za njega su ta ponašanja “dvije strane iste medalje“. Nema tog smokvinog lista kojim Krivokapić može sakriti svoju sramotu, kukavičluk i bježaniju sa Cetinja 5. septembra, kao i ponovni sukob sa Crkvom, jer je uredan i zvaničan poziv da prisustvuje ustoličenju- odbio.
Krivokapić u podsvjesti zna da će DF postupiti kako Crkva kaže, u šta je javnost imala prilike da se uvjeri prethodnih godina. Upravo su funkcioneri DF-a bili hapšeni zbog podrške Crkvi, dok je Zdravko Krivokapić uručivao nagrade Privredne komore DPS-ovim tajkunima. Šta bi sve Zdravko dao da može u svojoj biografiji da upiše činjenicu da je privođen zbog podrške Crkvi, njegov mučenički poduhvat, zvani vođenje „apostolske“ Vlade Crne Gore, bio bi još potpuniji.
Nije dostojan Krivokapić, poslije svega što je priredio slobodnim građanima i Crnoj Gori za ovih godinu dana, da se uopšte pojavi 5. septembra na Cetinju. A da ima imalo časti povukao bi se sa funkcije hitno, odvezao politički čvor, otvorio vrata za ljudski dogovor unutar stranaka parlamentarne većine i time nas uveo u zonu političke i svake druge stabilnosti.
Ovako smo sa njim svakodnevno osuđeni na varanje, izdaju, nemoral, na nemir koji se uvukao u sve domove onih koji su sanjali ulazak Crne Gore u porodicu normalnih, civilizovanih država.
