Dok su kamere tokom utakmice između Katara i Švajcarske tražile poznata lica na tribinama, kadar je na trenutak zastao na vremešnom gospodinu koji je sa osmijehom pratio dešavanja na terenu.
Mlađi ljubitelji fudbala možda su se zapitali ko je čovjek koji sjedi u društvu FIFA zvaničnika i svjetskih fudbalskih velikana. Oni stariji nisu imali dilemu.
Bio je to Bora Milutinović.
I možda upravo ta scena najbolje objašnjava njegov status u svijetu fudbala. Godinama ga nema na klupi neke reprezentacije, rijetko daje intervjue, još rjeđe se pojavljuje u evropskim medijima, ali kada počne Mundijal, Bora se gotovo po pravilu pojavi negdje u kadru. Posljednjih godina Bora Milutinović živi u Dohi, gdje je angažovan kao svojevrsni savjetnik i ambasador fudbalskih projekata koje razvija Fudbalski savez Katara.
Njegova uloga nije svakodnevni trenerski posao, već mnogo više savjetodavna funkcija. Katarci godinama pokušavaju da izgrade fudbalski identitet koji će nadživjeti organizaciju Svjetskog prvenstva 2022. godine, a malo je trenera koji iza sebe imaju toliko iskustva u radu sa reprezentacijama na različitim kontinentima kao Bora Milutinović.
Zbog toga ne čudi što se Bora ovih dana pojavljuje na brojnim događajima vezanim za Mundijal. Kamere su ga već nekoliko puta zabilježile u društvu fudbalskih velikana i visokih FIFA zvaničnika, što dovoljno govori o statusu koji i dalje uživa u svjetskom fudbalu. Za ljude iz svjetskog fudbala Bora nije samo bivši trener.
On je svojevrsna institucija. U vremenu kada selektori često grade karijere kroz jednu reprezentaciju ili jedan veliki projekat, Bora Milutinović uradio je nešto što i danas djeluje gotovo nevjerovatno.
Vodio je pet različitih reprezentacija na pet uzastopnih Svjetskih prvenstava. Počelo je sa Meksikom 1986. godine.
Nastavilo se sa Kostarikom 1990.
Potom su uslijedile Sjedinjene Američke Države 1994, Nigerija 1998. i Kina 2002. godine.
U istoriji Mundijala samo je još Brazilac Karlos Alberto Pereira vodio pet različitih reprezentacija na Svjetskim prvenstvima, ali je Bora do svog podviga stigao na pet uzastopnih turnira. Portugalac Karlos Keiroš ove godine postao je tek drugi selektor sa pet uzastopnih nastupa na Mundijalima, ali je to ostvario sa svega tri reprezentacije. Ako postoji jedna reprezentacija koja je zauvijek vezana za Borino ime, onda je to Kostarika.
Malo ko je od te selekcije očekivao bilo šta na Mundijalu u Italiji 1990. godine.
Kostarika je bila potpuni autsajder.
Na kraju je pobijedila Škotsku, savladala Švedsku i stigla do osmine finala, što je tada predstavljalo jednu od najvećih senzacija u istoriji Svjetskih prvenstava.
Taj rezultat se i danas često navodi kao najveće trenersko dostignuće u Borinoj karijeri.
Ne zbog trofeja.
Već zbog toga što je sa skromnim resursima uspio da napravi nešto što niko nije očekivao. Kada danas gledamo pune stadione u Sjedinjenim Američkim Državama i rast popularnosti MLS lige, lako je zaboraviti koliko je fudbal početkom devedesetih bio marginalan sport u toj zemlji.
Bora Milutinović imao je važnu ulogu u stvaranju temelja američkog reprezentativnog projekta.
Predvodio je SAD na domaćem Mundijalu 1994. godine i uspio da ih odvede u nokaut fazu, što je tada predstavljalo ogroman uspjeh.
U američkom fudbalu i danas se često može čuti ocjena da je Bora bio jedna od ključnih figura tog perioda. Njegov peti uzastopni Mundijal stigao je 2002. godine.
Ovoga puta sa Kinom.
I danas je to jedino Svjetsko prvenstvo na kojem je kineska reprezentacija nastupila.
Iako Kina tada nije osvojila bod, sam plasman na završni turnir smatra se jednim od najvećih uspjeha tamošnjeg fudbala.
Još jedan dokaz da je Bora gotovo čitavu karijeru provodio tamo gdje su drugi vidjeli problem, a on izazov. Rođen u Bajinoj Bašti, igrao je za OFK Beograd i Partizan, a zatim ga je put odveo preko Francuske, Švajcarske i Meksika.
Tokom decenija rada postao je mnogo više od srpskog ili jugoslovenskog trenera.
Postao je globalna fudbalska figura.
Radio je na nekoliko kontinenata, vodio reprezentacije različitih kultura i ostavio trag u zemljama koje se rijetko nalaze u istoj fudbalskoj rečenici.
Zbog toga danas nije neobično kada ga FIFA poziva na ceremonije, žrijebove ili velike turnire.
Njegovo prisustvo donosi određenu istorijsku težinu događaju. Odgovor je zapravo jednostavan.
Zato što malo ljudi može da kaže da je ostavilo trag u toliko različitih fudbalskih kultura.
Malo je trenera koji su uspijevali sa Meksikom, Kostarikom, SAD, Nigerijom i Kinom.
Malo je onih koje podjednako poštuju u Beogradu, Meksiko Sitiju, San Hozeu, Abudži ili Dohi.
A još manje onih koji, više od dvije decenije nakon posljednjeg Mundijala na klupi, i dalje imaju mjesto u svečanoj loži najvećeg fudbalskog događaja na svijetu.
Paradoksalno, čovjek koji je pet različitih reprezentacija vodio na Mundijalima nikada nije bio selektor Jugoslavije ili Srbije na Svjetskom prvenstvu.
Možda upravo zato kadar Bore Milutinovića na tribinama nije bio samo još jedan prolazni televizijski detalj. Bio je to podsjetnik da se neke karijere ne mjere trofejima, već tragom koji ostave širom svijeta.
