Piše Perica Đaković
I dok Crna Gora gori u plamenu požara i nad njom se nadvio dim, a ljudi čine sve ne bi li zauzdali vatrenu stihiju, baš u danu kada se žali za izgubljenim životom vojnika Dejana Božovića nastradalog u pokušaju da se stane na kraj vatri, iz susjedne nam Srbije, gdje bukti nešto drugo a ništa manje opasno, dobio sam interesantnu poruku: „Pretužno je to gledati… Država mi je postala razvalina.“ Da, citirao sam poruku čini mi se jednog od normalnih ljudi u Srbiji, a teško je, opet mi se čini tamo danas takav biti jer će jedni ili drugi da te stave, po njima, na stub srama i svojih protivnika.
Ne želim biti ničiji protivnik, ali pomno pratim, kao i svi koji su na sebi svojstven način i razlog vezani za Beograd. Da, pratimo to sa distance i rekao bih da je baš taj pogled sa distance često bistriji od onoga iz grotla jer kako bi Njegoš rekao „Ko na brdo ak i malo stoji vidi više više no onaj pod brdom“. Zato sam i prenio tu poruku prijatelja iz Srbije na svojoj stranici i ubrzo dobio dosta reakcija ili ti odgovora od kojih ću vam prenijeti samo par:
„Da je samo naša država postala razvalina, pa i nekako…međutim, čitava Evropa je postala teška razvalina…“
„Haos je svuda u svijetu pa ne možemo očekivati da i kod nas bude bolje. Ološ svuda traži svoju šansu. Da država opstane ne treba gubiti glavu i pažljivo birati mjere kojima broj očigledno u velikoj mjeri nezadovoljnih pasivizirati a krajnje agresivne eliminisati ne u cilju zadržavanja režima već da se država ne razbije i uništi, jer onda bi povratak trajao dugo. Bez revolucija i revolucionarnih idiota.“
„Nije razvalina, spriječiće to vlast, i policija!
„Nije samo Srbija, nego i sve pravoslavne zemlje…“
„Zaista sam očajna zbog početka građanskog rata u Srbiji…“
„Žito mora biti odvojeno od kukolja. Sledeći koraci moraju biti odlučni – hapšenje svih stranih agenata i njihovih pomagača, uspostavljanje reda i mira na ulicama i temeljno preispitivanje rada tužilaštva i sudstva. Ko nije spreman da štiti državu kao oficir Brkušanin, ko nema snage da stane pred narod kao garant bezbednosti, taj mora sam da se povuče…“
Dakle, ovo je samo manji dio reakcija koje sam dobio na objavu poruke koje sam jutros primio, a ono što bih ja mogao prokomentarisati na sve viđeno bilo bi jednostavno dok su bile šetnje moglo se gledati i tolerisati, pa i oni manji „sukobi“ sa organima reda, ali ovi sinoćnji besprizorni napadi na policiju i posebno na vojsku, pripadnike Kobri, i njihovo povređivanje, trebalo bi svima da bude dovoljna opomena da stave prst na čelo i zapitaju se ima li razumnih, dok ne bude kasno. Pa i ti policajci i vojnici, koji su se suzdržavali da nasrnu na studente su nečija djeca na koje su eto nasrnuli oni koji rekao bih nisu ni studenti, a još manje djeca.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
