Sudstvo u Crnoj Gori ponovo se našlo u fokusu javnosti nakon što je predsjednica Vrhovnog suda Valentina Pavličić obavijestila Odbor za politički sistem da predsjednik Višeg suda u Podgorici Zoran Radović neće prisustvovati kontrolnom saslušanju povodom bjekstva Miloša Medenice. Kao razlog navodi se zaštita samostalnosti i nezavisnosti sudske vlasti, uz ocjenu da bi učešće na saslušanju moglo narušiti taj princip.
Takav stav otvorio je pitanje granica između nezavisnosti sudstva i demokratske kontrole. Parlamentarna saslušanja, po svojoj prirodi, ne predstavljaju miješanje u pojedinačne sudske postupke, već mehanizam političke odgovornosti i uvida u funkcionisanje institucija. Upravo u slučajevima koji izazivaju veliko interesovanje javnosti – poput bjekstva optuženih – očekuje se dodatna transparentnost, a ne zatvaranje sistema.
Poruka da se predstavnici sudske vlasti ne mogu odazvati na kontrolno saslušanje ostavlja utisak distance između pravosuđa i ostatka institucionalnog sistema. Time se dodatno produbljuje percepcija da sudstvo funkcioniše kao zatvoren krug, oslobođen javnog preispitivanja, iako povjerenje građana u pravosudne institucije već godinama ostaje nisko.
Suština dileme nije u tome da li sudstvo mora biti nezavisno – to je ustavni princip bez kojeg nema pravne države. Pitanje je da li nezavisnost podrazumijeva i izostanak objašnjenja u situacijama koje imaju ozbiljne bezbjednosne i političke posljedice. Demokratski sistemi upravo balansiraju između ta dva principa: zaštite sudske autonomije i obaveze javne odgovornosti.
Slučaj Medenica dodatno pojačava taj sukob percepcija. Bjekstvo optuženog, uz brojne kontroverze koje ga prate, prirodno otvara potrebu za institucionalnim objašnjenjima. Odbijanje učešća na saslušanju zato ne zatvara temu – naprotiv, produbljuje sumnje i stvara prostor za političke interpretacije.
U takvom ambijentu, svaka institucija koja insistira na autonomiji mora istovremeno graditi povjerenje kroz transparentnost. Jer nezavisnost bez odgovornosti lako se u javnosti pretvara u utisak nedodirljivosti – a to je percepcija koja dugoročno slabi, a ne jača pravosudni sistem.
