Piše: Momo Joksimović
U Vranešu na sjeveru Vraneška dolina, gdje vjetar nosi miris planine, a brda odjekuju od pjesme, oduvijk su bile poznate igranke. To nijesu bile samo zabave- to je bio život, posle naporna i poštena rada, njihov način da se vidi ko kome srcu pripada, i da se u veselju zaborave muke dana.
Najživlje igranke i sijela, držale su se u školama : U Grabu u Mahali, u domu omladine u Čokrlijama, a igdalo se i po selima u Bijerlom Potoku-kod Isaka, na Međama -kod Vlada i Zorke.
Ali škola u Mahali bila je „glavni šator“ veselja- onaj centar gdje je sva omladina silazila kao voda u korito.
Kad bi nastupio sumrak, sa svih strana doline kretala bi omladina. Nije se išlo tiho- išlo se u pjesmi, u koraku, u šali, u nasmijanim grupicama. Pjesma bi se razlijegala kroz noćne obronke. Prebacivala bi Markov kamen na Lisi, Žuber, Osoje, Rajkoviće , odlijegalo bi:
„Šta je ovo svaku veče, te vraneška brda ječe,
Ječe brda i doline, popa Neša omladine“
To je bio znak da se omladna i vraneška mladost ide na igranku, i da se „ živi po sto puta“.
U velikoj školskoj sali- gužva, toplina, žamor, smijeh. Poslije napornog dana, poslije kosidbe, kopanja, žnjtve, vršidbe, plastidbe, mladost bi dolazila na igranku kao da je svaki dan praznik. Niko nije bio umoran- kao da su ih noge same dovodile.
Kad bi Radivioje iz Konjević Mahale ustao i podigao pjesmu, a ruku metnuo na boleće svoje srce, momčina, visok, stasit, sav lijep , gizdavc , zdrav i rumen :
„Srce više nije moje,tebi mala prtipalo je „,.Svi bi se uhvatili u kolo, i igra djevoje i momka-crnogorski oro.
U sredini ili sa bine ili iz ćoška, svirala bi naša vraneška muzika: sa usnom harmonikom ili momak sa frulom koja plače i igra istovremeno. Kad zastruni harmoniuka, frula zapjeva na tanko- nema čoveka da mu srce ne zaigra.
Igrala su se narodna kola: Step, Trojanac, Žikino kolo, Užičko, Moravac.
Svaki korak bio je potpis sela- po kome se znalo kakv je ko i kakva mu je kuća.
Posebno mjesto imala je igra „Šećera“. Igra u kojoj se gledalo ko je koga izabrao. Momci na jednoj strani, đevojke na drugoj. Gledeaju se sdtidljivo , ali smjelo. Jedni drugima biraju korak, lice, smijeh.
Tu se zna ko se kome dopada. To nse ne krije.
Đevojke bi zapjevale :
„Ovo dvoje podjednako, iuzeti se mogu lako _
Jedno manje jedno više. Jedno drugo sipmatiše“
Pa bi moci uzvratili , zadirkujući :
„Kolika je olva mala, -U džep bi mi desni stala“.
A djevojke nebi ostajele dužne :
„Đe si čuo moj blesane- Da đevojka u džep stane „.
Tu se moglo vidjeti ko se kome dopada, ko će koga sjutra zaprositi.
Kad bi vrisnulo Užičko kolo, sve bi oživjelo, odmah se vidi ko se skim hvata za ruku, ko kome namigne, ko je koga bliže uhvatio i stegao , ko jeste a ko nije stidljiv.
Kola u Vraneškim igrankama su bila veća od igre- to je bilo skriveno govorenje srcem.
Poslije napornog dana- kosidbe, žnjetve, plastidbe sijena- igranka je dolazila kao pita od života, kao čokanj rakije za dušu. Niko nije umoran, svi su orni, veseli, živi.- U Varnešu je ta mladost pucala od zdravlja kao zrno na suncu.
Svaka igranka bila je praznik: da se vidi ko je porastao, ko je ojačao, ko je donio novu košulju, ko je stigao iz dalekog sela, sa studija, škole, ko je zaljubljen a ko ne smje da prizna.
Igranke u Vraneškoj dolini nijesu bile puka igra- one su bile škola života, mjesto gdje su se rađale ljubavi, obnavljala prijateljtva a sela upoznavala i širila.- To je bio trenutak kada se narod miri, bratimi, zove, pjeva i raduje.
Igranka je bila i ostala : znak da se živi, da ima mladosti, da ima glasa, da ima duše u Vranešu.
Dok pojesma odjekuje brda i doline , dotle će i Vraneš da živi.
Igranke u Vranešu nijesu bile samo večernja okupljanja, niti obična zabava mladih. One su bile živi spomenik jednom vremenu, mjesto gdje se narod sastajao da bi odmoriuo dušu, održao običaj i pokazao da se i poslije najtežeg rada pjeva i igra. Na tim igrankama rađale su se ljubavi, stvarala prijateljastav, a sela se zbližavala kao jedna velika porodicva.-
Kroz pjesmu, kolo i šalu, mladi su nalazili svoje mjestro u zajednici, čuvali tradiciju predaka i pronosili je dalje. Zato su igranke bile više od igre- bile su ogledlo vraneškog srpskog narodnog duha, vitalnosti i radosti života. Danas , kada se te večeri pominju sa nostalgijom ,ostaje da su one bile temelj kulture i identiteta Vraneške doline.
Samo iz malog zaseoka Međe, pošlo bi nas po dvadest i više pristasalih na igranku, sa azginom pjesmom da se i LJuboviđa
plašila da ne presuši od maldalačkog zorta , snage , ljepote i ponosa. . .
Sve dok se pamti pjesma što je odjekivala vraneškim brdima – biće živi spomen na vrijeme kada je jedna školska sala mogla da sabere svu madsot , svu snagu i ljepotu Vraneša.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
