Piše: Emilo Labudović
Svanulo odavno, ali nikako da odani. Sivilo na ivici sumraka natislo u prozor i proteglo se dokle god pogled seže, i sve se nekako zgrudvalo u prizor u kojem između neba i zemlje skoro i da nema granice. Beskrajna bjelina pustoši, tišine i samoće. Zima je, februar je, i nije vrijeme za bilo kakav rad napolju, jer mraz okiva kao kovačkim mengelama i toplu sobu u kojoj tutnji šporet napunjen suvom bukovinom čini ostrvom spasa u beskrajnom ledenom okeanu.
Već treći dan niko ne navraća. Svi putevi se skratili na svega par koraka do štale ili drvljanika, a svijet se sveo na televizor i, ponegdje, nedočitanu knjigu. A dremljivo ćutanje koje je, naročito tokom dana, jedini odgovor na onu neobjašnjivu guku koja tišti „pod ložicicom“, kao udarcem tupe sjekire po natrulom panju, s vremena na vrijeme, razbiju vijesti (i „Vijesti“.) A vijesti (i „Vijesti“) kao da i same izniču iz ovog sivila, jednako ispunjene strepnjom, strahom, beznađem. Kao da su „kamosjutra“ i „kaminama“ zaposjeli i danas i sjutra, i sve dane i godine buduće.
Ako je vjerovati vijestima (i „Vijestima“) još uvijek smo u koroti. I, ako ćemo pravo, imamo i za čim. Jer malo je duše da udomi onoliku tugu, i malo je svijesti da pojmi uzroke i razloge za onoliku nesreću i bezumlje. Ipak, vijesti (i „Vijesti“) prikazuju drugačije. Kao da je vrijeme kolede, širom doma mog, a dom je svuda tamo gdje su braća, igra se, trči se, šeta se i ište nešto za šta ni sami tražioci nijesu posve sigurni šta je. I što se koledarsko kolo brže okreće, dok među koledare svako malo uskaču Kurte i Murte, sa i bez maski, dok se nečiji elan nastoji iskoristiti za vađenje kola iz gliba, pijana družina sve žešće lumpuje, ne pitajući ko će, na kraju, sve to da plati. A sve mora da se plati. I naplati.
Stara je istina da je politika sukob interesa koji se nastoji prikazati kao sukob načela, vijednosti i moralnih uzusa. I ovo što nam se dešava ne bi bilo ni nešto novo ni drugačije. Samo kad bi bilo jasno, otvoreno i do kraja transparentno. Ovako, svi nekako „zavlače za Goleš planinu“: studenti ne bi politiku, političari ne bi studente, ali bi da iskoriste njihovu ostrašćenost i upornost. Umjetnici, prosvetari, advokati, medicinari… svi bi da nekako, dok studente još drži početna euforija koja više blage veze nema sa, mora se reći, moralnim zahtjevima, ušićare nešto i za sebe i svoj esnaf. Ali, kao u izmaglici koja puzi uz Brajenicu, u toj vrtešci koja ne staje i koja se sve luđe okreće, gubi se pitanje svih pitanja: ko treba da ispuni sve to što se traži i iščekuje?
I onima sa dva dana škole jasno je da to ne može ulica, ma koliko bila masovna. To mogu samo država i njeni organi, personalizovani u licima – pripadnicima vladajuće garniture. Legitimno je zahtijevati da se vlast mijenja, to je i svrha i smisao politike, ali vlast se, demokratski, mijenja samo na izborima. Šetači to neće, neće ni oni koji im pružaju logistiku, pa ostaje nejasno šta zapravo hoće. Ako žele da izvrše pritisak na, po njima, posustalu i neodgovornu vlast, onda šetnje, donekle i samo donekle, imaju smisla, ali ako inicijatori i organizatori, sa sve izvođačima radova (pa neka su i studenti) očekuju da će im vlast pasti kao zrela kruška u krilo, onda neće da može. Čak ni uz „kamosjutra“, što će reći – malo sjutra. Petooktobarske bahanalije su, uza sve Soroševe pare i glasno joldlovanje Picule i raznih picipevaca iz komšiluka, davna prošlost.
A dok „delije“ igraju kolo nasred Srbije, ili Blažovog mosta, svejedno, gomila se šteta, i to ne samo ekonomska, koja će nam svima doći na naplatu. Oni što troše zadnje američke pare žure da obave plaćeno prije nego Tramp do kraja zavrne slavine. Doduše, ako i ne uspiju, a neće bez gusala (samo treba znati da, kad se gudi, svirka šmirgla uši svima podjednako), ostaće im više nego dovoljno da popune svoje račune i umnože nekretnine. A kad smo već kod toga, sjetih se aforizma gospodina LJubenovića koji piše (i pecka) za „Novosti“: „Nikad oni ne bi napunili džepove da mi nijesmo prethodno napunili gaće“! Međutim, vrijeme straha i plašenja mečke rešetom definitivno prolazi.
Meteriz obavio čalmu i „zapušio“, kako bi to rekla moja baba, kao siguran znak da će opet padati snijeg. I evo već provijava onaj sitni, ovdje ga, ne znam zašto, zovemo „ciganac“, čije smrznute pahulje veličine zrna oriza, već zvone na prozorskim staklima. I sve je mračnije, i napolju i unutra. A ni u duši nije ništa svjetlije. Jer, „igrale se delije nasred zemlje Srbije. Sitno kolo do kola… vodi nas do đavola“. Vrijeme je, dakle, za neku drugu pjesmu.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)
