Piše: Marko Kentera Nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva
Najpouzdaniji znak ograničenosti pa i sveprisutnog idiotluka nije nedostatak diplome, ili kupljena diploma, iako ima i toga, već višak okrutnosti i prostodušna nečovječnost. Čovjek koji uživa da ponižava, koji se hrani grubošću i prezirom, koji ne umije da djeluje osim u ambijentu primitivne dominacije, takav ne pokazuje snagu već goli strah. To je strah od sopstvene nedovoljnosti, neznanja i lažne veličine.
Kada tu misao, koju sam nedavno opet čuo od guvernera države Ilinois, spustimo sa univerzitetske govornice u svakodnevni crnogorski javni život, lako je prepoznati obrazac i u lokalnoj politici, od Budve do šireg prostora tvrdih brda i strašnih klanaca. Nije problem u tome što se političari ne slažu jer je, duboko sam ubijeđen, neslaganje zdravo. Problem je kada se argument zamjenjuje primitivnom uvredom, kada se dijalog zamjenjuje vikanjem i nadglasavanjem a neznanje glumom nadmoći u debatama za površne posmatrače. Ne mislim da je to temperament već loše sklepana odbrana ega.
Oni pametniji među nama su nas nerijetko upozoravali da je nekontrolisana potreba za dominacijom znak unutrašnje nesigurnosti. Uličnom terminologijom – znak idiotluka. Ko zna, taj ne mora da vrijeđa. Ko razumije, a u današnjoj politici ih nije mnogo, takav ne mora da gazi. Ko ima širinu, Budva takve ne poznaje, ne plaši se tuđe različitosti. Politička grubost nije strategija, već je po pravilu ružna maska. Iza nje stoji strah da će se otkriti praznina znanja i manjak karaktera.
Poplava kupljenodiplomaša stvara plimu političkih primitivaca.
Pogrešno je razumijevanje da je empatija slabost upravljanja. Ona je, štaviše, njegov najviši oblik. „Vođa“ koji umije da sasluša, da prizna grešku, da govori mirno i kad je pritisak veliki gradi povjerenje i stvara zdravi ambijent. Onaj koji diže glas, vrijeđa, izmišlja, stalno napada, taj samo gradi zidove. Budva kad je okružena zidovima, koje užurbano i već godinama grade dva klana koja Budvu vode, ne može da napreduje jer je takvi zidovi guše.
Pozitivna promjena, koja nam je nasušno potrebna, ne počinje na izborima već u kulturi ponašanja. U načinu na koji razgovaramo, kako se ne slažemo, kako tretiramo slabije od sebe. Činjenica da ćemo nastaviti da aplaudiramo primitivizmu jer je “glasan”, daće nam nezaglušivu buku umjesto neophodnog napretka.
Kad počnemo da cijenimo pristojnost kao oblik inteligencije, što on nedvosmisleno jeste, dobićemo prostor za rast. Napredak nije pitanje ideologije, već zrelosti. Možda je trenutak da naučimo da zrelost počinje onda kada prestanemo da se divimo sili i idiotluku, što sada činimo u Budvi, i počnemo da poštujemo čovječnost, saosjećanje i dobrotu.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
