I za tuču na Zabjelu i za kišu i za nepropisno parkiranje: Vučić je kriv, za sve; I tačka!

piše: Dražen Živković, glavni i odgovorni urednik TV PRVA za Crnu Goru i osnivač portala BORBA

U zemlji u kojoj se odgovornost decenijama izbjegava, najlakše je pronaći krivca koji ne živi ovdje. Aleksandar Vučić je tako, prema domaćim mjerilima, postao univerzalni krivac – i za ono što uradi, i za ono što se desi samo od sebe.

U Crnoj Gori više ništa nije slučajno – barem ako pitate pojedine javne ličnosti i samoproglašene analitičare. Svaka kiša, svaka svađa, svaki incident, pa čak i svaka cijena u prodavnici, ima, po njima, “potpis iz Beograda”. I sve to staje u jednu rečenicu koja se u posljednje vrijeme pretvorila u politički refren: “Vučić je kriv.”

Taj refren ne pjevaju samo frustrirani anonimusi na društvenim mrežama, već i ljudi koji bi, makar po prirodi svojih funkcija, morali pokazivati razum, mjeru i odgovornost. Posljednji primjer dolazi od Rifata Fejzića, koji je, komentarišući Vučićevu izjavu o Turskoj, uspio da zaključi kako Beograd “kažnjava Tursku preko Crne Gore”.

Ni manje ni više.

Dakle, Vučić upravlja turskim državljanima koji se tuku na Zabjelu, diktira meteorološke prilike nad Podgoricom i tajno regrutuje učesnike lokalnih incidenata.

Ako ovakva tvrdnja ne bi bila opasna, bila bi smiješna. Ali ona je zapravo duboko simptomatična – jer pokazuje koliko se crnogorski javni diskurs udaljio od realnosti, i koliko je političko i identitetsko nadmetanje u zemlji postalo surogat za ozbiljnu raspravu o stvarnim problemima.

Ovom logikom ako se dvojica potuku na Zabjelu, to je, „poruka iz Beograda“. Ako padne kiša u Podgorici, a ne u Nikšiću – vjerovatno je i to koordinisano sa Andrićevog venca.

Najnoviji primjer te apsurdne retorike dao je Rifat Fejzić, koji je u objavi na društvenim mrežama sugestivno pitao da li Beograd „kažnjava Tursku preko Crne Gore“, komentarišući Vučićevu izjavu o isporukama turskog oružja Kosovu. I to u istoj noći nakon što su turski državljani u Podgorici izazvali težak incident na Zabjelu, napavši mladića nožem.

Fejzićev zaključak? Nije problem u nasilnicima, nego u Vučiću.

Takav način razmišljanja možda bi bio komičan da nije opasan. Jer kad se svaka lokalna situacija pretvori u geopolitičku teoriju zavjere, gubi se iz vida suština: bezakonje, neuređen sistem i neodgovornost institucija.

Ali zašto se baviti sopstvenim propustima, kad je mnogo lakše viknuti – „Vučić je kriv!“

Postalo je to pravilo novog javnog diskursa:

– Cijene hrane rastu? Vučić.

– Neko je parkirao na trotoaru? Vučić.

– Turski državljani prave incidente? Vučić.

– Policija ne reaguje? Opet Vučić.

– Kiša pada u Podgorici, a sunce u Baru? Vučić, naravno.

I dok traje ta kolektivna histerija, niko se ne pita ko je tim istim strancima prodao nekretnine, ko im je izdavao dozvole, ko ih je pozivao da ulažu i ko danas zatvara oči pred njihovim ponašanjem. Nije Beograd bio na terenu, već naši ljudi, naše institucije i naš profit.

Ova potreba da se svaki problem spakuje u beogradsku kutiju pokazuje dubinu političke nezrelosti u dijelu crnogorskog javnog prostora. Kad nemaš hrabrosti da pogledaš sebe u ogledalo, najlakše je prstom pokazati ka Vučiću. On postaje metafora – izgovor koji oslobađa svakog domaćeg aktera od odgovornosti.

Demonizacija Vučića odavno je postala korisna alatka za sve koji žele da prikriju vlastitu nemoć, nekompetenciju ili političku bezidejnost. Kad nemaš rješenja, stvori krivca. Kad nemaš politiku, pronađi neprijatelja.

Tako se i u Crnoj Gori godinama održava stanje permanentne napetosti. Umjesto da se razgovara o ekonomiji, zdravstvu, infrastrukturi i standardu, javni prostor se puni teorijama o “Beogradu koji vuče konce”.

I dok se svi “bore protiv uticaja Vučića”, niko se ne bavi onim što stvarno muči građane.

Rezultat?

Vučić je postao simbol svega što treba mrzjeti da bi se izbjegla odgovornost za sopstvene greške. I što je apsurd veći, takva strategija ne slabi Srbiju – već unižava Crnu Goru, jer od nje pravi zemlju koja se plaši vlastite sjenke.

I tako već godinama – dok Crna Gora tapka u mjestu, mnogi se hrane lažnim osjećajem moralne nadmoći, jer je uvijek neko drugi „kriv“.

Crna Gora neće postati ni suverena ni stabilna dok god bude tražila krivce van svojih granica.

Ne postoji država koja može biti ozbiljna ako svaku pojavu, incident ili političku dilemu objašnjava kroz tuđu zavjeru.

Zrelost počinje onog trenutka kad se preuzme odgovornost – za svoje propuste, svoje institucije, svoje ponašanje.

Ako turski državljani prave probleme – to je pitanje bezbjednosti, a ne geopolitike.

Ako institucije ne rade – to je pitanje reformi, a ne Vučića.

Ako društvo puca po šavovima – to je pitanje karaktera, ne vanjskih neprijatelja.

Dok god se svaki problem objašnjava Beogradom, Crna Gora će ostati taoc sopstvenih kompleksa. I što se više koristi ime Aleksandra Vučića da se sakrije domaća neodgovornost, to će više postajati jasno da najveći problem nije u Beogradu – nego u nama samima.

Fenomen “Vučić je kriv za sve” nije politički, nego psihološki problem Crne Gore. On otkriva duboki strah od istine i naviku da se sopstvena nemoć opravda spoljnim neprijateljem.

A kad se društvo navikne da uvijek neko drugi nosi krivicu – onda mu ni najjači saveznik, ni najveći neprijatelj, ne mogu pomoći.

Jer država koja ne zna da prepozna sopstvenu odgovornost – ne može znati ni kako da pronađe sopstveni put.