Piše: o. Darko Ristov Đogo
Prošle godine, na današnji dan, na svečanom otvaranju međunarodnog naučnog skupa posvećenog Svetom Vasiliju Ostroškom, čestitamo sam prisutnima Dan pobjede nad fašizmom, ističući potrebu da naš srpski narod, kao onaj koji je imao dva antifašistička pokreta otpora, ne zaboravi da su oba idejno suprotstavljena pokreta dala svoj doprinos u slomu čistoga zla.
Poslije toga sam dobio jednu vrstu protesta i „lekcije“. Naravno, sa desna. Poštovao sam i poštujem uspomenu na užase terora koji se desio nakon 9. maja nad srpskim narodom, ali sam smatrao – i danas smatram – da višeslojno osveštavanje tragedije svake od naših porodica i cijelog našeg naroda ne smije da potisne i izbriše osjećaj epohalnog zajedništva naroda koji je pobjedio tada i koji je jedisntven i danas, od Banje Luke do Vladivostoka. Uostalom, narod koji je decenijama zaboravljao nepregledne žrtve frontova, logora i jama kako bi živio u državama koje su mu drugi projektovali mora naći načina da istovremeno pamti sve svoje žrtve, ali i da ne dozvoli da mu sjećanje na bratoubilački mrak ne uništi jedinstvo u onom najvažnijem – jedinstvo u Zavjetu i opstanku, u pamćenju Smisla za koji je svaka srpska žrtva živjela i umirala.
Da samo jedinstveni, sabrani, sa sviješću o nesalomivom jedinstvu naroda možemo da opstanemo danas najbolje svjedočanstvo jeste naša Republika Srpska koja je nastajala tako što smo našli mjesta i načina da se na Kozari ponosimo NOBom ali u Hercegovini- da se ponosimo JVuO, tako što su oficiri JNA i vojnici i starešine koje je kovala borba, a koji su baštinili nasljeđe JVuO bili u jednom stroju. I danas su, čini se, Srpska i Rusija, ma koliko nesamjerljive veličinom, svjesne značaja žrtve djedova i svjesne dejstvovanja istih faktora protiv kojih smo se borili i tada.
Razarati jedinstvo tog velikog naroda danas znači svrstati se na stranu sila pobjeđenih 1945. Nama je zato danas potrebno liječenje od titoizma, a ne negiranje žrtve Srba koji su poginuli u partizanima, upravo kao što nam sve danas pokazuje koliko je iluzorno bilo i savezništvo sa budućim NATO silama i očekivanje JVuO da će njihova žrtva biti poštovana kod „idejnih“ saveznika. Zato: ne rehabilitacija titoizma i opravdanje natoizma već slavlje žrtve ljudi koji su nam dali da uopšte opstanemo i da sačuvamo obraz.
To je ona predkami dana(я) mudrost narodna(я)…
Zato: uvijek i zauvijek – sretan Dan pobjede nad fašizmom! Hvala đedu – i prađedu – za pobjedu!
(IN4S)
